U pulskom društvenom centru Karlo Rojc dogodio se i trinaesti Audioart festival.
Domicilno se pulsko stanovništvo uslijed recentnih nedaća relativno često zna zapitati što to točno čini identitet grada. Dok gotovo svakodnevno Puležani gube samo njima prepoznatljive alt markere, uzlazni trend je pokušati se uloviti i za najmanji tračak subverzivnih tendencija i gibanja rasprostranjenih na sedam brežuljaka.
Audioart festival – i to odgovorno tvrdim kao poznavalac teksture lokalnog terena – ima najbolji termin u godini: pri samom kraju mjeseca kolovoza i nesnosnih ljetnih vrućina, kada šund polako počinje napuštati grad i taman prije negoli nastupi sablasna septembarska tišina. Lokalci tada kolo vode, i nekadašnji i sadašnji (a i oni koje je grad prisvojio upravo zarad manifestacija kao što je Audioart), proživljavajući pritom onaj we gotta take the power back lyric, potpisnik Zack de la Rocha.
Neke stvari znamo kao redovni posjetitelji festivala, i one su ostale konstanta – pod kreativnom palicom Alena Sinkauza i tima uskih suradnika, Rojc se tri dana bavio umjetnošću trenutka – eksperimentom i improvizacijom. Još jedna konstanta kod festivala jest kućni sastav CRI Orchestra, koji zadnjih nekoliko godina definira jasnu težišnu točku manifestacije.
Prvog dana festivala, 24. kolovoza ulogu uvodničara preuzeo je Pitch Shifting Trio (Grgur Savić – saksofon, elektronika, Richard Scott – modularni sintisajzer, Sanja Star – vizuali), audio-vizualni trojac čija Berlinska baza ne predstavlja tek prostorno ograničenje, već se nameće kao antiteza postojanju istog. Čini se kao da se itekako prisutna kemija mogla dogoditi bilo gdje – čak i u Puli, gdje je gotovo svaki oblik kemije proteklih mjeseci neizostavan.
Kako se trio spustio natrag među – za pulske prilike brojnu – publiku, pred njom se ukazao Julien Desprez Abacaxi (gitara), Jean-François Riffaud (bass), Francesco Pastacaldi (bubnjevi, sintisajzer), trio pozicioniran negdje između noisea, funka i reggaetona. Ništa od toga, naravno, nije istina – nemoguće ih je odrediti ni po kojem kriteriju. Izrazito je nezahvalno u natuknicama davati ovakve smjernice, kako je trojka ipak dobro uigrana i drži do određenog standarda “težine” koji nadilazi bilo kakve žanrovske opise. Akt koji se najviše nahvalio na ovogodišnjem Audioartu. Gotovo univerzalne ovacije.
Performans “Kontrabas in Absentia” Ivara Robana Križića otvorio je idući dan, testirajući granice kontrabasa i daljine koje zapravo nema. Kontrabas je u performansu protagonista, a Križić njim upravlja na daljinu, dajući novu dimenziju pokretu.
Uslijedio je CRI Orchestra, kućni big band koji je mnogim zavidnim posjetiteljima festivala postao sinonim za sam Audioart. Gotovo uvijek u drugačijoj formaciji, orkestar stalno teži ka izlazu iz predodređenih formi, bilo da se radi o svirci ili dirigiranju (koje se isto odvija u frekventnim izmjenama). Svake godine svjež, uz prepoznatljive i etablirane oznake, CRI Orchestra u svojoj orbiti drži kremu ovdašnje impro scene.
Zadnji dan se odvio uz Plasmic Quartet (Elisabeth Harnik – klavir, Ulli Winter – čelo, Agnes Heginger – vokal, Fredi Proll – bubnjevi) i duo sačinjen od bubnjara Martina Brandlmayra, koji se za prilike dvojca bavi i elektronikom i Christofa Kurzmana zaduženog za laptop magiju i elektroniku. Drugi set kao da je popunio prazninu prvog, izgledno poradi očitog manjka “čvrstoće” koju nudi elektronika. Duo je iznenadio ritmičnošću i vrckavim karakterom, predstavljajući logičan izbor za closera festivala.
Dakle, u kontekstu Pule i trenutne nemile situacije u gradu – kako po pitanju slabašne do nepostojeće kulturno-umjetničke scene, tako i društvenog života uopće – Audioart, sigurno je, nipošto ne smije počupati svoje pulske korijene. Jaki je to, akcentirani završetak napornih ljetnih mjeseci. Svaki Audioart ulije barem tračak nade u ono što bi moglo biti, u ono što bi eventualno, jednom, mogao postati svojevrsni standard “gradske kulture”.
Drugim riječima – Audioart svaki dan, divna je to utopija. Makar nezamisliva, nepobitno je: oko Audioarta se u proteklih nekoliko godina stvorio jedinstveni “model” kulturno-umjetničke scene, “duhovni nacrt” koji bi i ostali lokalni kulturni radnici i organizatori javnih događanja trebali kopirati do zadnje točke.