Denis kojeg smo sinoć gledali jest onaj kakav je najbolji: sam s gitarom i bolnom rukom i jaukom u glasu kad kanalizira svakodnevnu bitku za preživljavanje.
Ne može ništa u životu Denisa Kataneca proći bez muke i barem malo boli. Eto, baš je jučer prije koncerta koji je imao održati u parku ispred Bookse išao u fotokopiraonu kako bi otisnuo nekoliko svojih DIY slikovnica s dječjom poezijom i vlastitim crtežima koje će na koncertu umjesto mercha prodavati po onoj “daj što daš” varijanti, kadli na njega naleti bicikl nekog imigranta što dostavlja hranu i povrijedi mu ruku za tamburanje. Zlobnici bi rekli, pa što, bolje će zavijati one svoje sumorne balade i ne bi bili sasvim u krivu. Ali to je uglavnom i razlog zašto toliko volimo Denisa, jednog od najvećih ljubimaca ovog našeg portala čiji su mu gotovo svi novinari u nekom periodu pružali ljubav i potporu i nagomilali dovoljno tekstova o njemu da se objave u knjizi.
Okupio je Katanec sasvim solidnu sljedbu svih generacija. Bili su tamo neki od njegovih vrlo mladih učenika: najviše je (očekivano) bilo srednjoškolki i studentica, bilo je (također očekivano) glazbenika sa scene, ali i pokoji sredovječni muškarac i prolaznik namjernik. A bilo je i pasa koliko hoćeš. Denisova dva, opjevani Srećko (iz zemlje trećeg svijeta) i Lisica (koja ga prati dok gerilski svira na ulici i laje na ljude dok ne bace koju kunu) i Bura Sare Renar vjerojatno su najslavniji među njima, ali bilo ih zbilja dosta. I zalajali bi svako toliko bilo solistički ili zborski, i to je cijeloj priči dalo neki zgodan zoološki ton.
Sjajno je i pohvalno sve što Denis radi sa svojom Klinikom, bendom koji je isporučio svesrdno hvaljeni album “Jada jada” i s kojim uskoro porađa i njezinu ploču nasljednicu. Sjajno je i pohvalno da je dopro do većeg broja ljudi i da je dosegao jednu sljedeću razinu, premda se i dalje svim snagama bori za preživljavanje, što njegovoj glazbi, koliko god mu teško bilo, donosi egzistencijalističku crtu koja je čini toliko bliskom njegovoj publici. No, Denis kojeg smo sinoć gledali jest onaj kakav je najbolji: sam s gitarom i bolnom rukom i jaukom u glasu kad kanalizira tu svakodnevnu bitku za preživljavanje kroz pjesme iz cijele karijere koja se već sada može nazvati impresivnom. Ispunio je ono što je stajalo u najavi, počastio nas je (ne)uspješnicama od svojih ranih dana do novih pjesama koje će tek izići na sljedećem albumu (posebno sam upamtio onu o njegovom psihijatru koji sluša Elliotta Smitha).
Premda ponekad beznađe iz njegovih stihova doseže razinu apsurda i bude toliko mračno da publika automatski reagira smijehom, u njegovim pjesmama ima i djetinje vedrine, ludičkog zanosa, pa čak i pomirenja. Nisu nas tako zaobišli ni “Florian” ni “Zeka”, ni “Pejotl” ni “Patkica” (“To je taj naš hit s tri tisuće pregleda na YouTubeu”, kaže Katanec. Laže, ima ih osam i pol), ni “Jedra”, ni “Čeljad”, ni “Sjemenke”… Sve to i mnogo više Denis je pjevao okupljenima kojima je kasnije dao i broj telefona da mu se jave za slikovnice budući da ih nije dovoljno napravio prije koncerta. Tko ga ne bi volio takvog šašavog?
Reklo bi se da je Katanec na rubu probijanja do statusa kultnog zagrebačkog kantautora, ali to samo po sebi ne zvuči pretjerano optimistično. Bi li itko bio sretan kad bi mu se reklo da će biti poznat kao Mance 21. stoljeća? Denisa možete podržati na Patreonu kako ne bi doslovno umro od gladi da bi taj kultni status zacementirao. Pokažite da Matoš nije nužno imao pravo kad je rekao da hrvatska smrt ima bolji ukus od publike.
Saznajte više: