Premijera predstave ‘San i ludilo’ autora Gorana Matovića i Sare Renar uprizorena je u petak u Polukružnoj dvorani Teatra &TD, dok je reprizna izvedba na rasporedu danas, 8. listopada.
Ne sluteći što su započeli, godine 1976. Goran Matović i Arsen Dedić prvi su put izveli „San i ludilo“, predstavu osmišljenu kao trojstvo gradiva i osebujne montaže poznatih i manje poznatih pjesama Tina Ujevića, zatim Ujevićeve aforistične pjesničke proze i odabranih mjesta njegove ispovjedne esejistike: „Ispit savjesti“, „El sentimiento de la vida“ i „Pobjeđujem hljeb“.
Bila je to svojevrsna monološka životna ispovijed u kojoj je Goran Matović oživotvorio Ujevića na pozornici, dok je Arsen Dedić cijeloj toj formi davao glazbeni ton. Predstava „San i ludilo“ je od tog trenutka za Zagreb postala ono što je Matović dao u opisu Ujevićevog značaja: „Veliki mag riječi Zagrebu je dao sjaj duhovne prijestolnice. Tinovi monolozi i šutnje za vratima gostionice ušli su u legendu. Da nije bilo Tina, duhovna slika zagrebačke i hrvatske kulture bila bi lišena čuda Riječi. Gdje god bi se pomicao, otvarali su se svjetovi i događao teatar: nezaboravni Ujevićev teatar”.
Predstava je doživjela doslovce više od tisuću izvedbi, čime je desetljećima držala živim plamen Ujevićevih riječi kao jednog od najvećeg i najvažnijeg nematerijalnog spomenika ove sredine, koja je unatoč pjesnikovoj želji da ne želi spomenik nakon smrti, ipak odlučila odati mu i tu vrstu počasti smjestivši njegovu impozantnu figuru nasred šetnice u Varšavskoj ulici.
Odlaskom Arsena Dedića, kulturnog velikana ovih prostora ujevićevskog kalibra i uz Matovića ‘nosivog stupa’ predstave „San i ludilo“ činilo se da je u tom segmentu zauvijek prestalo laštenje Ujevićevog pjesničkog sjaja u prijestolnici. Sve do sinoć, kad je Arsenovu baklju preuzela Sara Renar.
Veliki korak za Matovića, ali još veći za zagrebačku kantautoricu i pored toga što joj ne nedostaje kazališnog iskustva.
Pogledamo li surovoj stvarnosti u oči, nećemo pogriješiti ako zaključimo da je novim generacijama Ujević passe, kao što se u prijestolnici lagano hvata i patina zaborava na Dedića. Uzalud su svi materijalni spomenici, umjetnici riječi i glazbe jedino kroz žive riječi i glazbu mogu nastaviti ispunjavati prostor duha narednih generacija.
Prvi Matovićev najvažniji korak u ponovnom oživljavanju predstave „San i ludilo“ bio je upravo njegov osobni moment kad je shvatio da plamen treba ponovno upaliti uz bitni dodatak, a to je da uz hommage Ujeviću prirodno dolazi i hommage Dediću. Drugi najvažniji korak bilo je prepoznavanje Sare Renar za tu ulogu, jer ona svojim izgrađenim i prepoznatljivim stilom komuniciranja glazbom cijelu stvar aktualizira u (n)ovom 21. stoljeću.
Za Saru Renar, koja je na svom albumu „Tišina“ iz 2016. uglazbila Ujevićev „Notturno“, „San i ludilo“ je u smislu odgovornosti za interpretaciju bio hod po rubu. Jest da iskusni Matović nosi naraciju, no glazbeno preurediti komad da u sebi nosi naklon Dediću zasigurno nije bio nimalo lak zadatak.
No stvar je profunkcionirala i to pred možda najzahtjevnijoj publici u petak navečer gdje se u Polukružnoj dvorani &TD-a okupio dominantan broj onih koji su odrastali uz Matovićev i Dedićev komad. Renar je s električnom gitarom u rukama i upravljanjem sekvencerima i ostalom elektroničkom opremom u drugom dijelu vješto svoju izvedbu nijansirala i sa snimkom Arsenove nekadašnje izvedbe, da bi kulminaciju donio kraj i duet „Odlazak (Tamo da putujem)“ koji je premostio vremenski jaz onoga što je izvođeno nekad i ovog izvedenog uživo pred publikom.
„San i ludilo“ time su opet zaživjeli i da citiram Matovića, ponovno su se otvorili svjetovi i dogodio se teatar. Nezaboravni Ujevićev teatar ponovno je živ u Zagrebu.