Otvorenje izložbe ‘Svjetlocrno’ bilo je popraćeno audiovizualnim performansom u dvorani Gorgona.
Sinoć je u Black Boxu zagrebačkog Muzeja suvremene umjetnosti svečano otvorena izložba “Svjetlocrno” strip crtača, ilustratora i slikara (između ostalog) Danijela Žeželja, umjetnika čije su radove objavljivale brojne velike svjetske publikacije, a bio je i autro stripova za apsolutne gigante kao što su Marvel i DC Comics. Žeželjeva nova izložba temelji se na dijelovima njegovog šutljivog ali tim više impozantnog strip albuma “Poglavica jelena”, no ona izlazi iz okvira izloženih fragmenata i prelazi u sam izložbeni prostor stvarajući od njega podlogu i samo umjetničko djelo.
Primjećuje se to već od ulaska u Black Box, prostor muzeja koji je tako nazvan zbog svojih crnih zidova, ali oni na ulasku više nisu crni, odnosno oličeni su tako da od izvorne podloge ostaju tek figure čovjeka u slobodnom padu sve do stapanja s crninom na kojoj su izloženi fragmenti stripa koji opisuju gotovo natprirodan susret čovjeka s jelenom. Susret završava sljedećeg jutra kad se čovjek budi pronalazeći samo odbačene jelenje rogove koje preuzima vraćajući se u gradsku vrevu ponovno prelazeći s medija u prostor same galerije.
Interpretacije viđenoga mogu biti brojne i sve će biti točne, istaknuo je autor u uvodnom razgovoru s kustosicom Leilom Topić i doista, izdvojeni su brojni primjeri onoga što jelen kao “snažan arhetipski simbol” predstavlja u različitim tradicijama, od posredništva između ljudi i bogova do vječne mladosti i ponovnoga rođenja koje simbolizira u stripu prikazano odbacivanje rogova.
Otvorenje izložbe popraćeno je i audiovizualnim performansom koji je Žeželj izveo uz glazbenu pratnju braće Sinkauz, doajena improvizacijske i eksperimentalne glazbe na našoj sceni. Žeželj se sličnim multimedijskim nastupima bavi već više od trideset godina, ali aktualna suradnja s Nenadom i Alenom Sinkauzom prerasta u dugoročan projekt koji je ove godine ovjekovječen i na njihovom albumu “4 Days”.
Zagrebačka publika imala je njihovu suradnju uživo vidjeti ovog ljeta na otvorenju Festivala europske kratke priče u Petom kupeu kada su izveli performans “Priča je konj” gdje im se kao dodatni glazbeni član pridružio bubnjar i dugogodišnji suradnik Marco Quarantotto, dočim je njegovu ulogu na spomenutom albumu preuzeo Alfonso Santimone. Na sinoćnjoj izvedbi pomoć je dovedena iz Berlina u obliku austrijske bubnjarice Katharine Ernst koja je zvučala možda i najsmionije od dosadašnjih suradnika.
Za vrijeme performansa Žeželj oslikava pano s motivom šume, zapravo nanoseći negativan prostor u kojemu se u sliku pretvara samo ono zadržano. Ima nešto gotovo kiparsko u tom procesu u smislu stvaranje odbacivanjem viškova i nalaženja ljepote u onome što ostaje. Teško je reći koliko je zapravo improvizacije u cijelom postupku, ali doima se da je svakako prisutna jer autor zastajkuje, čak naoko i odbacuje započetu ideju i započinje neku drugu viziju koja mu se otkriva u ponuđenoj podlozi.
S druge strane čini se da je glazba koju izvode Sinkauzi i Katharina Ernst izrazito improvizacijska i svakako efektno prikazuje široku paletu nesvakidašnjih zvukova koji braća i kolegica izvlače iz svojih instrumenata na najzačudnije načine. Koliko god zanimljivo zvučali njihovi eksperimenti na ploči, vidjeti ih uživo tako otvara sasvim nove vidike. U njihovom su performansu prisutni elementi elektronike i abrazivnog industrial noisea. Ovdje moram dodati osobnu digresiju; nisam si, naime, vjerojatno učinio uslugu slušajući prije koncerta prvijenac Einstürzende Neubauten “Kollaps” iz 1981. koji je upravo obilježavao obljetnicu, jer mi se ono što se zbivalo na pozornici Gorgone uvelike činilo kao prirodni produžetak Blixine simfonije buke i tišine koja mi je još odzvanjala u ušima.
Još jednu stvar je iz perspektive publike teško dokučiti, a to je koliko su doista vezani vizualni i glazbeni aspekt ovog zajedničkog performansa. Čini se da glazba koja svira ne utječe toliko na Žeželja dok slika, dočim je protok inspiracije u suprotnom smjeru teže detektirati. Itekako se može zamisliti da se obje stvari odvijaju zasebno, ali to sigurno ne umanjuje njihov kumulativni efekt dok god jedno ne odvlači previše pozornosti s drugog.
Zadivljujuća je brzina kojom je Žeželj u stanju dovršiti jedan takav umjetnički projekt. Cijela stvar je trajala četrdesetak minuta, otprilike jednako vrijeme koje je meni bilo potrebno da ovaj tekst privedem kraju. Konačna slika prikazuje opet onakve figure u padu koje su nas dočekale na ulazu u Black Box. Volio bih ovdje povezati te motive poput pada i ponovnog uzdizanja s glazbom u performansu, ali bojim se da bi to sve zvučalo poput pretencioznih tlapnji i plesanja o arhitekturi.
Saznajte više:
Alen Sinkauz, Nenad Sinkauz, Alfonso Santimone ‘4 Days’ – četiri zvučna dana s Danijelom Žeželjom
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
