Sinoćnjim koncertom u Tvornici kulture Irena je proslavila prvo desetljeće svoje karijere.
Početkom prošlog desetljeća, hrvatsku glazbenu scenu zapljusnuo je snažan kantautorski val tijekom kojeg se činilo kako nove, samo akustarom i glasom naoružane izvođače dobivamo gotovo na tjednoj bazi. Poslovi, obitelj, zamor materijala ili nešto četvrto u relativno kratkom su roku dobar dio tih kantautora nagnali da objese gitare o klin, no nekolicina ih je, poput heroine ove naše priče Irene Žilić, prerasla u nešto puno veće i dojmljivije.
Sinoćnjim koncertom u Tvornici kulture Irena je proslavila prvo desetljeće svoje karijere u kojoj ju je njezin izrazito moćan i sugestivan vokal, jedan od onih kakve rijetko srećemo čak i izvan tuzemnih i regionalnih okvira, vodio od ne toliko interesantnih akustičnih početaka do liderice vrlo kompetentnog i eklektičnog benda te autorice čije pjesme obrađuje i jedna Morcheeba.
Prije nje na pozornicu u prilično pregrađenom Velikom pogonu stao je Matija Habijanec a.k.a. The Marshmallow Notebooks koga se u vrijeme spomenutog kantautorskog booma gotovo pa moglo smatrati veteranom s obzirom da je iza sebe već imao zavidan broj objavljenih (manje ili više lo fi) izdanja. Tu fazu zaokružio je istinski prekrasnim eponimnim albumom i osnivanjem izdavačke kuće Noisy Night. Ista se poslije serije stvarno dobrih ploča (i jedne kasete) na žalost ugasila, a i sam Matija nekako se povukao u drugi plan, čega sam u četvrtak postao svjestan u trenutku kada sam se uzaludno pokušavao sjetiti koliko je prošlo otkad sam ga posljednji put gledao uživo.
Polusatni set sinoć je odradio opušteno i ležerno kao da je na nekom od svojih tradicionalnih antikoncerata na Shtefki, izvodeći koktel folka, americane pa i acoustic rocka koji je, barem potpisniku ovih redaka još uvijek nedovoljno priviknutom na Zagreb poslije višemjesečnog boravka na moru, kulminirao izvedbama „Summer“ i njegove daleko najbolje pjesme „Last Tourist In Town“ kojom je i završio nastup. Habijanec ima izuzetno ugodan glas, zabavan je i dobar frontmen, a neosporan je i njegov talent da ovjekovječi i opjeva savršeno obične, ali svima poznate i bliske životne trenutke.
Ireni se, uzmemo li u obzir slavljenički karakter koncerta, može prigovoriti relativno kratko trajanje od samo sat vremena, no i to je bilo dovoljno da nas u pratnji svoga benda provede kroz zaista širok raspon žanrova i podžanrova. Tako je u jednom momentu izgledala poput pop noir dive koja bi se perfektno uklopila u završnicu neke od epizoda povratničke sezone „Twin Peaksa“, u idućem u sjećanje dozivala alter-country ikone tipa Margo Timmins iz Cowboy Junkiesa ili Natalie Merchant, nekadašnje frontwoman 10,000 Maniacsa, te sve to začinila s malo elektronike bliske trip-hopu i downtempu. Slušajući je, razmišljao sam kako je stvarno šteta što nije rođena u Engleskoj ili kojoj drugoj, ovakvoj glazbi naklonjenijoj državi pošto je riječ o pop izričaju kakav je posljednjih godina vani vrlo cijenjen i popularan. Pitanje je, dakako, dokle bi uspjela dobaciti u puno žešćoj i većoj konkurenciji iako bi joj suradnja s Morcheebom svakako bila ogroman prvi korak.
Iz kvalitetom skoro sasvim ujednačenog nastupa treba izdvojiti završnu „Moon“, čeznutljivu „Hold On“ s još uvijek posljednjeg dugosvirajućeg izdanja „Haze“ te „Cricket and Mouse“ koju je, ako nisam krivo čuo, posvetila roditeljima. Koncertu je zbog sedirane, nježne i lagane prirode pjesama prijetila opasnost da zazvuči malo monotono, ali i to je uspjela izbjeći zahvaljujući svom istinski predivnom glasu. Glasu koji je ostao u glavi još dugo nakon koncerta i predstavljao idealnog suputnika kada smo se iz Tvornice uputili u zagrebačku noć.