‘Beton’ je, baš poput svojih prethodnika, snimljen na ‘jen-dva-tri’ bez ikakvih studijskih čarobiranja i uljepšavanja, što ga čini upravo savršenim za nadolazeće koncertne izvedbe.
Od nesretne 1991., kada su izvorno krenuli s radom, Kanda, Kodža i Nebojša redovno su, skoro pa svakim novim izdanjem, u manjoj ili većoj mjeri mijenjali zvuk i izričaj. Krenuli su kao glazbeni srodnici i istomišljenici sastava poput Darkwood Dub, čiji je Dejan Vučetić Vuča i gostovao na „Prirodi“, možda i najvažnijoj pjesmi ranog perioda KKN-a, nakon čega su albumima „Igračka plačka“ i „Become“, fokus s iščašenog i opičenog acid-jazza i funka dodatno pomaknuli prema reggaeu.
Najveća transformacija, međutim, uslijedila je početkom novog milenija kada, poslije kratkotrajnog hiatusa i okupljanja još jedne u prilično dugačkom nizu novih postava, postaju bitno drugačiji bend, ukorijenjen u psihodelijom razbarušeni garažni rock.
Neki elementi ostali su kroz sve etape grupe, prvenstveno specifični, visoki vokal Olivera Nektijarevića, zbog kojeg će manje upoznatima trebati određeno vrijeme privikavanja, no poveznice s prošlošću lako je pronaći i kod gitara koje rokerskije harme i riffove znaju ublažiti finim, nedistorziranim vezovima kakve je izvodio originalni gitarist Rastko Lupulović.
Napisano u prethodnom odlomku u potpunosti se može primijeniti i na devet pjesama okupljenim pod nazivom „Beton“, pri čemu brže stvari među ostalim evociraju Električni Orgazam iz vremena „Distorzije“ ili „Letim, sanjam, dišem“, dok se u laganijim temama povremeno prepoznaju i šestožične bravure jednog Eddieja Hazela iz Funkadelica. Po pitanju kvalitete, oba lica „Betona“ otprilike su tu negdje i, što je također važno, tvore zaokruženu i logičnu cjelinu.
Album otvara skladba po kojoj je i dobio naziv, nabrijanih dvije minute i 49 sekundi u kojima Oliver pjeva kako ‘oseća da će da poljubi beton’, a slijede je „Atonius Block“ i „Ostajem živ“ u kojima se, zajedno s kasnijom „Preživeti u smrti“, kao lajtmotivi provlače smrt i život, točnije pokušaji nošenja s njima i prihvaćanja njihove neminovnosti.
Hipijevski naslov i refren „Muzika, mir i ljubav“, kome su suprotstavljeni stihovi poput ‘panika, u parku droga/nadiši se smoga, s verom u Boga/i suzavca o istom trošku i batina na svakom čošku’, istovremeno djeluje utopistički i bolno ironično, zbog čega i sjajan midtempo „Odnose me“ zvuči kao da je bijeg u snove i fantazmagorije ujedno i jedino što preostaje. „Tamo gde je sunčano“ je, gledano čisto svirački, jak kandidat za najdojmljiviju i najraznolikiju pjesmu ploče, za što su u otprilike istim omjerima zaslužni gitaristi Nenad Pejović i Janko Mostarlić te ritam-sekcija Boško Stanojević (bas) i Vladan Rajović (bubanj).
„Preživeti u smrti“ bi uz Canetov vokal i manje instrumentalnih pasaža lako upala u mirniji ogranak opusa Partibrejkersa, dok je budući singl „Tu i tamo, tamo, tamo“, premda sasvim pristojan, ipak slabiji od ostatka materijala. Završni garažni blues „Sad mi je dobro“ vraća se tematici života i smrti te ostavlja dojam gledanja vlastite prošlosti u retrovizoru iz kojeg Nektijarević izlazi pomiren sa svijetom i svime što mu se događalo (‘odavno znam što bi menjao al’ to nikad ne bi bilo to/a zato je dobro što sam padao i što sam tonuo na dno’).
„Beton“ je, baš poput svojih prethodnika, snimljen na ‘jen-dva-tri’ bez ikakvih studijskih čarobiranja i uljepšavanja, što ga čini upravo savršenim za nadolazeće koncertne izvedbe. Posebno jer na njemu ima dosta pjesama koje na set-listama itekako zaslužuju i naći i zadržati svoje mjesto.
Ocjena: 8/10
(Mascom, 2022.)