Florence Shaw bez ikakve je dileme zaštitni znak londonskog kvarteta Dry Cleaning, a njezin pričajući vokal i skoro pa djetinje neobuzdana imaginacija ono je što im donosi instantnu prepoznatljivost i razdvaja ih od brojnih drugih indie/post punk wannabeja. Da je usprkos tome samo prva među jednakima dodatno je, točnije najviše dosad, demonstrirao njihov novi album „Stumpwork“ na kojem je svirački dio priče čak i zanimljiviji od pomaknutih stihova izgovaranih istovremeno bezizražajnim i izuzetno kulerskim glasom.
„Stumpwork“ nije samo korak unaprijed, već i nešto konkretnije pa i bolje djelo kako od prošlogodišnjeg debija „New Long Leg“ tako i od ranih EP-jeva „Sweet Princess“ i „Boundary Road Snacks and Drinks“. To je prvenstveno do instrumentalista, posebno gitarista Toma Dowsea među čijih su se šest žica ‘ugurali’ Johnny Marr, Maurice Deebank iz Felta, kao i proslavljeni prekooceanski tandemi Stephen Malkmus/Scott Kannberg (Pavement) i David Pajo/Brian McMahan (Slint). Fantastične stvari radi i ritam-sekcija, odnosno basist Lewis Maynard i bubnjar Nick Buxton, koja u malom prstu ima iščašeni funk Gang Of Foura i The Pop Groupa, post-punkersku eksperimentalnost jednih Wire i pop klasicizam najizraženiji u uvodnoj „Anna Calls From The Arctic“.
Dapače, u pjesmama poput „Hot Penny Day“, „Don’t Press Me“, „Liberty Log“ i „Kwenchy Kups“ Florence Shaw i njezini monolozi pomalo kvare dojam, ne mogavši se mjeriti s njihovim sviračkim eklekticizmom i kreativnošću. Vjerojatno je upravo zbog toga na ovom albumu počela i pjevati iako se više radi o nečem što bi najbliže bilo pjevušenju sebi u bradu, onom za koje se nadate da nitko oko vas nije primijetio. Šteta što to pjevušenje ne kulminira makar rijetkim spuštanjem garda i gubitkom kontrole, nalik slomljenim McMahanovim urlicima, da povučem još jednu usporedbu sa Slint i „Good Morning, Captain“, finalom bezvremenskog remek-djela „Spiderland“.
Tekstualno je zato i dalje u vrhunskoj formi, bilo da oplakuje bijeg obiteljske kornjače u „Gary Ashby“, promišlja o Britaniji današnjice (‘nothing works, everything is expensive’) ili iznosi vlastitu verziju self-help parola (‘keep the curiosity of a child if you can’). Tok svijesti u „Kwenchy Kups“ i „Conservative Hell“ mogao bi se nazvati i Burroughsovskim, a nije zakazala ni po pitanju katkad zbunjujućih, ali bez iznimke sugestivnih one-linera (‘to recognize a smile, try thinking of a chameleon or a Pac-Man’).
Nastup Dry Cleaninga jedan je od onih za koje žalim što nisam dočekao na ovogodišnjem INmusicu, ponajprije kako bih provjerio koliko taj ‘rocking and talking’ na pozornici ostavlja prostora improvizaciji i dodatnoj razradi instrumentalnih ideja i rješenja. Naime, usprkos navedenom na početku teksta, riječ je o formuli kojoj prijeti opasnost da se istroši u vrlo kratkom roku, čega i sami, sudeći po širenju zvučne slike i Florenceinim pjevušenjima, polagano postaju svjesni. Te promjene ipak nisu dovoljne da bi „Stumpworku“ dao veću ocjenu u odnosu na prvijenac, ali će me u svakom slučaju motivirati da nastavim pratiti kako će se dalje razvijati njihova glazbena priča.
Ocjena: 7/10
(4AD, 2022.)