Florence Shaw bez ikakve je dileme zaštitni znak londonskog kvarteta Dry Cleaning, a njezin pričajući vokal i skoro pa djetinje neobuzdana imaginacija ono je što im donosi instantnu prepoznatljivost i razdvaja ih od brojnih drugih indie/post punk wannabeja. Da je usprkos tome samo prva među jednakima dodatno je, točnije najviše dosad, demonstrirao njihov novi album „Stumpwork“ na kojem je svirački dio priče čak i zanimljiviji od pomaknutih stihova izgovaranih istovremeno bezizražajnim i izuzetno kulerskim glasom.
„Stumpwork“ nije samo korak unaprijed, već i nešto konkretnije pa i bolje djelo kako od prošlogodišnjeg debija „New Long Leg“ tako i od ranih EP-jeva „Sweet Princess“ i „Boundary Road Snacks and Drinks“. To je prvenstveno do instrumentalista, posebno gitarista Toma Dowsea među čijih su se šest žica ‘ugurali’ Johnny Marr, Maurice Deebank iz Felta, kao i proslavljeni prekooceanski tandemi Stephen Malkmus/Scott Kannberg (Pavement) i David Pajo/Brian McMahan (Slint). Fantastične stvari radi i ritam-sekcija, odnosno basist Lewis Maynard i bubnjar Nick Buxton, koja u malom prstu ima iščašeni funk Gang Of Foura i The Pop Groupa, post-punkersku eksperimentalnost jednih Wire i pop klasicizam najizraženiji u uvodnoj „Anna Calls From The Arctic“.
Dapače, u pjesmama poput „Hot Penny Day“, „Don’t Press Me“, „Liberty Log“ i „Kwenchy Kups“ Florence Shaw i njezini monolozi pomalo kvare dojam, ne mogavši se mjeriti s njihovim sviračkim eklekticizmom i kreativnošću. Vjerojatno je upravo zbog toga na ovom albumu počela i pjevati iako se više radi o nečem što bi najbliže bilo pjevušenju sebi u bradu, onom za koje se nadate da nitko oko vas nije primijetio. Šteta što to pjevušenje ne kulminira makar rijetkim spuštanjem garda i gubitkom kontrole, nalik slomljenim McMahanovim urlicima, da povučem još jednu usporedbu sa Slint i „Good Morning, Captain“, finalom bezvremenskog remek-djela „Spiderland“.
Tekstualno je zato i dalje u vrhunskoj formi, bilo da oplakuje bijeg obiteljske kornjače u „Gary Ashby“, promišlja o Britaniji današnjice (‘nothing works, everything is expensive’) ili iznosi vlastitu verziju self-help parola (‘keep the curiosity of a child if you can’). Tok svijesti u „Kwenchy Kups“ i „Conservative Hell“ mogao bi se nazvati i Burroughsovskim, a nije zakazala ni po pitanju katkad zbunjujućih, ali bez iznimke sugestivnih one-linera (‘to recognize a smile, try thinking of a chameleon or a Pac-Man’).
Nastup Dry Cleaninga jedan je od onih za koje žalim što nisam dočekao na ovogodišnjem INmusicu, ponajprije kako bih provjerio koliko taj ‘rocking and talking’ na pozornici ostavlja prostora improvizaciji i dodatnoj razradi instrumentalnih ideja i rješenja. Naime, usprkos navedenom na početku teksta, riječ je o formuli kojoj prijeti opasnost da se istroši u vrlo kratkom roku, čega i sami, sudeći po širenju zvučne slike i Florenceinim pjevušenjima, polagano postaju svjesni. Te promjene ipak nisu dovoljne da bi „Stumpworku“ dao veću ocjenu u odnosu na prvijenac, ali će me u svakom slučaju motivirati da nastavim pratiti kako će se dalje razvijati njihova glazbena priča.
Ocjena: 7/10
(4AD, 2022.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
