Splitski bend po prvi put nastupio je u Zagrebu i predstavio album koji izlazi početkom sljedeće godine, dakle, za najmanje mjesec dana.
Nastup u petak navečer nije trebao biti prva zagrebačka svirka Stereotripa, ali je kiša poremetila planove organizatora Gin & Beer Open Air festivala pa je publika iz centralne Hrvatske morala sačekati par mjeseci, dok su turisti i stanovnici priobalja imali dosta prilika naletjeti na neku svirku ovog benda, koji se vrijedno penjao na otočke ali i druge festivalske pozornice tijekom sezone. S obzirom da sam ih igrom slučaja imala priliku čuti i prije par tjedana u splitskoj Kocki, gdje su nastupili nakon zagrebačkog Doringa a prije DJ-a Pistol Petea u sklopu Fido 5 festivala, moram odmah na početku istaknuti da je zvuk u Hard Placeu bio točno ono što žestoko-psihodeličnom bendu poput Stereotripa treba. U Kocki je bilo barem dvostruko više ljudi, ali u Hard Placeu je zvuk bio na nešto višoj razini, a samim time je i bend bio opušteniji. To, možda, ima veze s tim što je Kocka i oblikom kockasta pa je kod ovakvih bendova zvuk, odnosno jeka, noćna mora svakog tonca (ili san, ako je panker, ali to je neka druga priča) – a na istoj pozornici je Doringo zvučao poprlično čisto.
U petak su počeli malo iza 23 sata introm koji će nas uvesti i u prve taktove budućeg prvog albuma pod pomalo stereotipnim naslovom “Mimo svijeta”, a istoimenom pjesmom zatvorili su bis. Važno je da su im pjesme daleko od tipičnih, a široj publici bit će dostupne, po riječima vokala i basista Marka Petrovića, početkom sljedeće godine, odnosno za mjesec-dva dana, a potom se odmah bacaju na snimanje drugog albuma.
Naslovi su uvijek manje bitni od srži, u ovom slučaju muzike, a četiri (kako rođena, kako doseljena) Splićanina usklađeni su i usvirani, što će sigurno pokrenuti publiku i na budućim koncertima. Naime, ne samo da imaju u planu i drugi album, nego koncertnu satnicu neizdanog prvog albuma popunjavaju pjesmama s drugog. Ima bendova koji snime jedan album pa ga godinama sviraju, a ima onih koji godinama sviraju pa tek onda izdaju taj prvi album. Stereotrip je kombinacija i jednog i drugog, jer su ovi “momci” u pristojnim godinama, s mnogim (khm) utakmicama u nogama, ali u različitim prijašnjim pričama. Lako su se našli uz Markove britke tekstove i tako isproducirali dva albuma, a da nisu izdali ni prvi.
Kao što to obično bude sa svirkama koje nemaju predgrupu, prvih par pjesama trebalo je da se i oni i publika zagriju, ali sve u svemu svirali su više od sat i pol vremena (s bisom), što samo po sebi govori da ovo nije nikakav početnički bend. U intervjuima su već spominjali da im je prva prepreka bila pandemija, koju su na kraju iskoristili za kreativni razvoj i pisali nove pjesme, bez da su ustvari dobili priliku predstaviti stare. Valjda je staro-normalni put bendova, koji na svirkama izvode svoj materijal i dijelom prema publici formiraju i svoj repertoar i kreativni put, kod ovog benda, odnosno kod mnogih novo-normalnih post-pandemijskih bendova, taj put obrnut, pa ustvari normalna produktivnost za bend koji svira par godina izgleda kao hiperproduktivnost nekog početnika koji se pojavio niotkud.
Sam koncert otvorili su s par rokenrol balada s prvog albuma, uz jednu s drugog – a uvodni blok zatvorila je “U omči vremena”, koja je nedavno doživjela premijeru spota na našem portalu. I u Hard Placeu je svojim funky rifovima pokrenula prisutne, dok kontra-ritmovi koji kreću na refrenu čitavoj pjesmi daju globalni štih. Klavijaturist Antonio Vuletić pjevao je prateće vokale skoro na svim pjesmama i svoje dionice je iznio odlično, čak i kada je morao ići u pozamašan falsetto.
Nastavili su žestoko uz “Smicalicu”, koju otvara Ante Madunić, tj. njegov uvodni solo na gitari, a u Hard Placeu bio je kao vremeplov u sedamdesete. Vokal je zatim najavio “Ruševine” uz riječi “tematika te pisme jebe svakoga, svak na svoj način izrazi to”, a uslijedila je jednako vesela “Vješala”, nakon koje su usporili uz nešto mirniju stvar “Oslobodi me”.
Je li ustvari novo-normalno napisati za bend koji nije izdao ni prvi album da je setlistu slagao po formuli malo starog pa malo novog? Nebitno. Bitno je da je muzički zanimljivo, tehnički uvježbano, odnosno iskustveno uhodano, i da je iskreno. A ako je novo-normalno to da u zemlji poput naše pjesme s ruševinama i vješalima u naslovu mogu biti vesele, onda će jednako duhovita biti i pjesma “Dno” koja je već imala radijsku premijeru.
Neovisno o prilikama, pjesme kojima su zatvorili koncert svakako su im najveći aduti, pri čemu prvenstveno mislim na singl “Suze, krv i znoj” i još uvijek neobjavljeni evergreen “Da ne ostarim mlad”. Još par novih pjesama i bis, odnosno, ako sam dobro izbrojala, odsvirali su dobrih dvadeset pjesama. U usporedbi sa splitskom svirkom, u petak je nedostajalo još malo gužve, ali zato je zvuk bio i više nego dobar.
Bio je odličan i bubnjar Roko Ukić.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
