Proteklog četvrtka su u ljubljanskom Kinu Šiška nastupili (u obliku dosadnog toungetwistera) RotorMotor (Live) i Porto Morto.
“Portopop” je, bez daljnjeg, glazbeni vrhunac hrvatskog kusa zvučnog outputa lanjske godine. Dugo vremena se nije pojavilo nešto toliko inovativno, a da je ujedno igralo ulogu svojevrsnog, doduše atipičnog, generacijskog mosta: neki su po prvi puta otkrili autotune upravo na tom albumu, dok su drugi okret prema pitkom, plesnom bounceu shvaćali kao prirodan put benda koji uživa u organskom eksperimentiranju sa zvukom.
Porto Morto je, dakle, neka vrsta dragulja koji je mnogima tek sada iskočio na radaru, iako su u zagrebačkom podzemlju aktivni cijelo desetljeće. Ljubljanskoj publici nipošto ne predstavljaju stran pojam, zadnji put su se ukazali na rođendanu Radija Študent u Rožnoj Dolini tamo negdje u mjesecu svibnju. Iako drže određenu konstantu po pitanju kvalitete nastupa uživo, “njihov pop” najbolje sjaji u varijanti “njihovih svirki”, kada su odvojeni od mase i ne predstavljaju tek fusnotu nekog većeg grupnjaka. U Šiški su spontano prolazili kroz album, te nešto starije numere – kao da setliste nije ni bilo. Bez obzira što koncert kao takav nije izgledao planski, poznavajući Porto, svaki detalj bio je dio šire koncertne dramaturgije.
Radi se o univerzalnom popu, recimo univerzalnom jeziku koji ljudstvom različite publike diljem regiona razumiju kao materinji. To najviše ima smisla u jednoj Ljubljani, čija mlađa grana publike u najvećoj mjeri ne mari za tradiciju, tranzicijsku glazbenu elitu i unaprijed definirane parametre bilo kojeg tipa.
Daleko od toga da je Kino Šiška prostor za adekvatnu studiju publike, ali entuzijazam je (očigledno) poveznica između RotorMotora, predgrupe i Porto Morta, headlinera. Moram priznati da mi, iako je postojan, taj entuzijazam nije nešto naročito jasan. Apsolutno sam siguran da nisam pristran, bivanje u Sloveniji je ostavilo traga po pitanju (ne)osjećanja bilo kojeg nacionalnog kišobrana… presuda je naprosto takva – Porto Morto je upravo ta univerzalija kojoj će biti sve teže naći solidan opening act. Koncertni promoteri svih zemalja, ujedinite se… te fore.
Prošli je tjedan bio prepun kiše i hladnoće, tako da smo se nalazili na ognjištu zvuka nakon nekog vremena osobnog hiberniranja. U svakom slučaju dobar “povratak”, barem s obje noge ispred stagea. Zima u gradu zna biti naporna, ali ako ništa drugo, složit ćemo se da redovito ima genijalan soundtrack. Nije duga, nije ni nešto naročito kratka – umjerena i po defaultu dosadna… Invers Ljeta u gradu, barem što se tiče te vanjske atmosfere.
Živci su visoki, decibeli su par stepenica iznad.