Mašinko su svoj posljednji veliki nastup pred zagrebačkom publikom imali u veljači 2020. godine nakon čega su bili jedni od rijetkih koji su bez previše kalkulacija objavili ‘Danas ću, sutra ću’, album koji po prvi put u karijeri nisu mogli svirati pred publikom. No prva velika prilika za čuti Mašinko ukazat će se 18. veljače kad nastupaju na festivalu Antivalentinovo u Domu sportova.
Krenimo od aktualnosti – što ima novo kod Mašinka? Radite li na novim pjesmama, novom albumu?
Andrija Ražnatović : Novi album je snimljen i sad smo u fazi postprodukcije. Sad smo u onoj divnoj fazi gdje nam naš Leo (op.a. Leonard Klaić iz Delapse, Bad Daughter i She Loves Pablo) šalje xy verziju mikseva i mi dajemo međusobno oprečne komentare, a toliko smo verzija čuli već da ni ne znamo razliku. Ali ovo što imamo je sad skoro gotovo, super zvuči, sviđaju nam se pjesme koje smo snimili i ja osobno jedva čekam prosvirati ih uživo. Ime albuma još nemamo, komplicirani smo ljudi. Nadamo se da će van do proljeća. A prije toga neka nova pjesma bude sigurno kapnula van.
Nama je svima u krvi nekakva jednostavnost i iskrenost koja nam brani da na koncert koji nas čeka gledamo kao nekakvu predstavu sa scenarijem.
Hoćemo li i na AntiValentinovu čuti neku novu stvar? Općenito, što nam spremate za taj koncert?
Andrija Ražnatović: To je zbilja pitanje na koji nijednom neću znati odgovoriti. Nismo bend koji priprema nešto posebno, nama je svima u krvi nekakva jednostavnost i iskrenost koja nam brani da na koncert koji nas čeka gledamo kao nekakvu predstavu sa scenarijem. Idemo svirati pjesme koje volimo svirati i ljudi vole čuti i potruditi se da napravimo dobru atmosferu koliko ekipi koja nam dođe na koncert, toliko i sebi. I tu neke posebne pripreme staju. Idemo svirati, dobro se zabaviti i više manje to je to. A hoćemo li svirati nove pjesme, ovisi o tome hoćemo li do tad išta novog izbaciti. Ako ne, onda sumnjam da ćemo maltretirati ljude time, obično je na koncertima to samo prilika da se ode do šanka.
Prošli album „Danas ću, sutra ću“ objavili ste na samom početku pandemije, u vrijeme dok se nije znalo hoćete li ga i kada moći promovirati. Kako to da niste, poput većine bendova, pričekali da se situacija malo smiri?
Andrija Ražnatović: To čekanje bi podrazumijevalo da mi planiramo i razmišljamo, što nije prečesto slučaj. Taj album je bio u nama i pripremao se predugo – znatno duže nego ovaj koji sad pripremamo, snimao se u tri etape, i stvarno smo jedva čekali da ga izbacimo i da ga ljudi čuju. U tom periodu nam se svašta dešavalo – mijenjali smo poslove, rađala su se djeca, Šulc nam je otišao u Kinu na godinu dana, i kad se sve to sve zbroji pun nam je kufer bio čekanja. Plus, u tom trenu nismo uopće znali kako će izgledati budućnost, samo je sve bilo crno, i ako se dobro sjećam rekli smo koga briga, ljude treba obradovati. I je, možda nam se obilo o glavu, album nismo nimalo dostojno koncertno popratili, prvi put nam se desilo da imamo pjesme koje nijednom do sad nismo uživo odsvirali, ali što je tu je. Mislim ipak da je taj album donekle zaživio i da su neke od tih pjesama pristojno prihvaćene. Također, da smo išli dalje odgađati izbacivanje tog albuma, tko zna kad bismo počeli raditi na idućem.
Tijekom strogih epidemioloških mjera snimili ste i live session u Vintageu. Kako je to izgledalo, kakav je bio osjećaj održati, nazovimo ga tako, koncert bez publike?
Andrija Ražnatović: Hah, pa da kažem naijiskrenije, bilo je prilično bez veze. Super je to ispalo, dobro smo odsvirali i drago mi je da smo i to izbacili, ali nama je užitak ili proba gdje smo sami sa sobom i ne dira nas kako sviramo dokle god nam je dobro i bučni smo i kreativni, ili koncert gdje je buka, kaos i publika koja daje koncertu koliko i mi. Ovo je bilo negdje između i puno sličnije poslu nego što mi tražimo od muzike. Atmosfera je bila stvarno dobra, ekipa koja se bavila produkcijom toga su naši stari znanci i sve zbilja je bilo opušteno, ali opet nije to to i sigurno nije dio ove bendovske priče koji nam je omiljen.
Nitko od nas se nije u toj generaciji zavaravao da ćemo živjeti od toga i biti novo Hladno Pivo ili daobog Novi Fosili, i tretirali smo to kao hobi, druženje i jako dobar način za provoditi slobodno vrijeme.
Kada smo davno radili intervju za Rolling Stone, jedna od stvari o kojima smo pričali su bili tekstovi koji su i na „Svugdje je doma, ali lijepo je najljepše“, a posebno na kasnijim izdanjima postali ozbiljniji, i socijalna tematika je sve češća. Jeste li tu promjenu, barem u određenoj mjeri, napravili svjesno, u smislu da vam je dopizdilo da se zajebancija toliko gura u prvi plan?
Andrija Ražnatović: Nikad nisam imao dojam da se mi socijalnom tematikom bavimo svjesno. Pjevamo o onome što vidimo, što je oko nas i što nas tjera da promišljamo i pišemo o tome – realno da se nekog tog socijalnog momenta ne dotaknemo nimalo, to bi samo značilo da smo ili slijepi ili glupi. Ta nota je zbilja prisutna još od prvog albuma, možda samo više ili manje izlazi ovisno o tome u kojem smo raspoloženju. Ali nije promišljeno, ne. I dalje se zajebavamo, i dalje pristupamo svemu uz zdravu dozu cinizma, jedino što smo možda više introspektivni.
Također, jedna od tema koje smo se tada dotaknuli bio je i uzlet zagrebačke punk scene za koju smo se složili da je možda i jača nego ikad. Kakvo je po vama danas stanje? Meni se nekako čini da je većina ondašnjih bendova prilično posustala.
Andrija Ražnatović: Većina ondašnjih bendova ima članove u kasnim tridesetima i ranim četrdesetima, tako da to nije neko grdo iznenađenje. Nitko od nas se nije u toj generaciji zavaravao da ćemo živjeti od toga i biti novo Hladno Pivo ili daobog Novi Fosili, i tretirali smo to kao hobi, druženje i jako dobar način za provoditi slobodno vrijeme. Od tad smo pregrmjeli puno toga u našem životu i ekonomiji, desile su se i neke dobre stvari i promjene, i što se nas tiče ja mogu samo osobno reći da sam jako zahvalan što smo se mi održali da i dalje u ovom obujmu imamo probe, stvaramo pjesme, izdajemo albume i imamo koncerte. Obično vrijeme napravi da se vidiš sa prijateljima jednom godišnje na dječjim rođendanima.
Ali i dalje svakog početka srednje škole neki novi klinci otkriju pank, na mjesto naše scene dogode se neke nove scene pune energije koje predstavljaju neke nove realnosti.
A da se vratimo na prvu ideju, najveći problem te generacije je što su ti bendovi bili i dalje formirani od nas ‘starih konja’ koji smo se međusobno znali godinama i posložili nove bendove od članova starih, ili su bili već stariji bendovi koji su imali lijep uzlet. Nije bilo prave mlade krvi koja će preuzeti kormilo, i normalno da se ta i takva scena nije održala čim su nam se krenule dešavati odrasle stvari. Ali i dalje svakog početka srednje škole neki novi klinci otkriju pank, na mjesto naše scene dogode se neke nove scene pune energije koje predstavljaju neke nove realnosti. Taj njihov pank ne zvuči možda kao moj pank, pa meni to možda ne valja, kao što ni moj pank možda nije valjao nekima prije mene. I to je skroz okej.
Osim u Mašinku, većina vas svira i u drugim bendovima. Najnoviji od njih, ako se ne varam, je Kombinator u kojem Perica svira s Dinkom iz Šanka. Pa eto, recite mi nešto više o Kombinatoru.
Andrija Ražnatović: Naš prijatelj Pacov koji je organizirao mnoge koncerte u Medici u Grey Roomu (zajedno sa Okunom u sklopu CBGB style serije koncerata) je bubnjar koji godinama nije svirao u bendu pa su on i Pero skužili da je krajnje vrijeme da zajedno zasviraju, a Pero i Dinko su ranije svirali u Dolibasiji i falilo im je malo opet skupa zasvirati tak da su krenuli laganim tempom bez nekih velikih planova i angažmana, ali nakon cca tri godine sporadičnih proba se ipak nakupilo dovoljno pjesama da se odvaže snimiti demo i konačno malo i zasvirati pred publikom. Daljnji razvoj benda je garantiran ali otom potom, sve je to prvenstveno pivo i pank, odnosno razlog da se stari prijatelji vrate u doba kad nisu bili odrasli.
Iako vas pratim skoro od samih početaka, jednu stvar dosad nisam uspio saznati. Tko je najkreativniji među vama, tko donosi najviše pjesama ili barem ideja za pjesme?
Andrija Ražnatović: Svi od nas su u većoj ili manjoj količini donijeli nove pjesme i momente, ali mislim da su glavni kreativni pogoni Srki i Šulc, pa iza njih Pero i ja. Srki je obično kompletniji autor koji će napraviti melodijski i tekstualno pjesmu od početka do kraja (pa mu je onda mi aranžmanski iskasapimo), ostalima se ponekad to desi, ali Šulc super funkcionira kad mu donesemo instrumentalnu kičmu pjesme. Nema pjesme doduše na kojoj nismo svi surađivali, zato i je za sve pjesme potpisan za muziku i aranžman cijeli bend.
Iza sebe imate i dva split izdanja, s Frakturom mozga i s Debelim Precjednikom. Kada bih vam mogao omogućiti da sljedeći split album objavite s bilo kim na svijetu, koga biste izabrali?
Andrija Ražnatović: Jasmin Stavros. Konceptualni split kakav su imali NOFX i Rancid. Mi obrađujemo njega, on nas.
U ovih deset i kusur godina na sceni postali ste jedan od naših najjačih i najpopularnijih punk bendova, kritika redovno hvali vaše albume, nastupi su puni… Koje su želje i ambicije za iduću petoljetku? Možda samostalno napuniti Dom sportova u kojem ste dosad nastupali samo kao predgrupa ili na koncertima gdje je sviralo više bendova?
Andrija Ražnatović: Nismo pričali konkretno o tome, pa mogu reći samo za sebe – a to je da za početak imamo isto ono što smo imali prije nego se ovo pandemijsko sranje dogodilo, a to su dobri puni koncerti i lijepa dinamika da mi možemo doći bilo gdje u Hrvatsku i šire i da imamo kome svirati. Mi pravi veliki koncert u Zagrebu nismo imali od veljače 2020. i nadam se da ćemo to jako skoro ponoviti, no stekao sam dojam da se na nekim koncertima publika prorijedila što mi je jako žao vidjeti. Nadam se da se varam i da ljudi budu opet imali naviku odlaska na koncerte, i da ćemo od tog nanovo krenuti. A ambicije i želje za dalje, vidjet ćemo. U biti imam jednu želju – da nam novi albumi zažive kod naše publike kao i stari i da budemo uvijek bend čijim će novim pjesmama ljudi radovati.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
