Objavljeno je sedamnaesto izdanje hvaljenog Dylanovog niza ‘The Bootleg Series’ koje se fokusira na remek-djelo ‘Time Out of Mind’, album koji je u drugoj polovici devedesetih donio novu snagu Bobovoj karijeri i na koncu osvojio čak i Grammy za album godine.
Prošlo je nešto više od četvrt stoljeća otkako je Bob Dylan objavio album “Time Out of Mind”. Bilo je to godine devedeset sedme, a stari kantautor kojeg su nekoć proglasili glasnogovornikom generacije živio je već dugo na periferiji zanimanja javnosti i daleko od svojih umjetničkih dosega iz šezdesetih i sedamdesetih godina. Ne može se poreći da je i u osamdesetima znao zabljesnuti, upravo je prethodno izdanje niza “The Bootleg Series” naslovljeno “Springtime in New York” bacilo dodatno svjetlo na njegov rad iz prve polovice tog desetljeća sugerirajući da je Bob i tada bio sposoban iznjedriti vrhunsku kvalitetu, pogotovo u vrijeme ploče “Infidels”.
Ipak, interes za Dylanovu glazbu pad je započeo ulaskom u “religijsku fazu” i gotovo cijelo desetljeće Dylan će biti praktički zaboravljen. Nanizat će i nekoliko doista slabih albuma, a u devedesete će ući s pločom dječjih pjesama “Under the Red Sky” koja će ostati upamćena bolje po nizu razvikanih gostiju (Jimmie Vaughan, Slash, Elton John, George Harrison, David Crosby, Stevie Ray Vaughan, Bruce Hornsby…) nego po kvaliteti materijala koji su snimili. Nakon toga Bob u throwback potezu objavljuje dva vrlo dobra akustična albuma folk standarada (“Good As I Been to You” i “World Gone Wrong”), ali odavno se ne može reći da je u naponu autorske snage.
Zapravo jedini slučaj u više od petnaest godina prije “Time Out of Mind” da je Dylan snimio nešto što su i on sam i kritičari smatrali izvanrednim proizvodom bilo je na samom koncu prethodnog desetljeća kad je udružio snage s poznatim producentom Danielom Lanoisom i isporučio “Oh Mercy”. Bob o tom procesu opširno piše u vjerojatno najzanimljivijem poglavlju svoje autobiografije “Chronicles vol. 1” čiji nastavak, sve je izglednije, nikad nećemo doživjeti.
Uspomena na uspješnu prethodnu suradnju vjerojatno je Dylana nagnala da okrene Danielov broj ponovno kad je počeo pisati pjesme za svoju prvu ploču autorskom materijala nakon sedam godina. Lanoisu se dopalo što čuje i započet je ozbiljan rad na pjesmama, prvo u Teatru, meksičkom kinu pretvorenom u studio u kojem će već naredne godine producent snimiti i istoimeni album Willieja Nelsona. Ipak Dylan je odlučio raditi na drugoj lokaciji, pa je produkcija preseljena u Miami, a bendu se pridružuju brojna poznata imena kao što su gitarist Duke Robillard, jazz bubnjar Brian Blade (znamo ga, primjerice, iz veličanstvenih kvarteta Waynea Shortera i Joshue Redmana) te jedan od najslavnijih session bubnjara u povijesti i Bobov raniji suradnik Jim Keltner.
Sve što je uslijedilo dolazi nam hvalevrijedno okupljeno na kompilaciji “Fragments – Time Out of Mind Sessions (1996.-1997.): The Bootleg Series Vol.17” koju možete slušati u rafiniranoj verziji na dva diska ili deluxe izdanju na čak pet diskova, što naravno preporučujemo svim pravim fanovima. Jedan od tih diskova donosi izvorni album u novom misku koji se reklamira činjenicom da je više u skladu s Dylanovom vizijom i željama nego prvotni Lanoisov miks. Njih dvojica imali su različite poglede na stvari i često su se svađali, što je neke pjesme koštalo uvrštavanja na album (primjerice “Mississippi” će tako postati jednim od ključnih momenata Dylanove sljedeće ploče “Love and Theft”). Zanimljivo je da nakon tog iskustva Bob više neće raditi ni s jednim producentom do danas i sve će albume potpisivati sam pseudonimom Jack Frost.
Dylan je htio da zvuk ploče vuče na rane blues majstore kao što su Charley Patton i Little Walter, a Lanois je uvijek volio moderna rješenja i eksperimentiranje. Možda je upravo taj sukob vizija iznjedrio ploču toliko velebnu i sjajnu kao što je “Time Out of Mind”. “Fragments” nam donosi mnogo suhih ranih verzija pjesama s albuma, i jasno je kako ploča koju bi on vlastoručno producirao ne bi bila ništa lošija od Lanoisovog prozvoda, ali smatram da je album koji je izašao remek-djelo na kojem ni jednu sitnicu ne treba promijeniti.
Kritika je također slično mislila kad je ploča izišla. Nedugo prije objave Bob je imao problema sa srcem i svijet je na trenutak oblio strah za sudbinu najvećeg kantautora svih vremena. Same pjesme s albuma također se bave prolaznošću života i te dvije činjenice zajedno su djelovala na percepciju ploče kao manifesta karijere i života. Djelovalo je kao da je Dylan pred odlaskom u ponor odlučio svijetu darovati labuđi pjev, nešto što će dvadesetak godina kasnije učiniti David Bowie s “Blackstar”. Ipak, pokazalo se da nije riječ o posljednjoj pomasti već o trenutku uskrsnuća. Album je ovjenčan s nekoliko Grammyja, uključujući i onaj za album godine, a Dylan je s priličnom redovitošću nastavio udarati gotovo jednakom snagom i čini to sve do danas. Kao dokaz dovoljno je doživjeti njegovo posljednje redovno studijsko izdanje “Rough and Rowdy Ways“.
No, vratimo se u 1997. i poslušajmo “Time Out of Mind”. Od uvodne sekunde nekog Lanoisovskog ozračja koje zvuči poput odzvuka eteričnog beskaraja iz kojeg se pjesma ima roditi (nešto što se može čuti i na drugim pločama koje je producirao, kao što je na primjer “Joshua Tree”, ultimativni pièce de résistance U2-a, što god tko mislio o tome), preko reske gitare koja otkucava poput sata do prvog susreta s Dylanovim vokalom, sad već bolno nagriženim umorom i životom, procesiranom kroz neki efekt koji ga čini još upečatljivijim. Na drugim verzijama pjesme koje ćete naći na deluxe izdanju “Fragmentsa” čut ćete ga s manje izraženim efektom i mora se priznati da “Love Sick” ne zvuči ništa manje patnički dok se lirski subjekt “bolestan od ljubavi” probija “ulicama koje su mrtve” dok “oblaci plaču”. To je postapokalipstična vizija pjesnikove ogoljene duše nakon što ju je poharala atomska eksplozija ljubavi, a omotana je u jednako sumračno i maglovito glazbeno ruho da vam odmah postaje jasno kako ovo nije tek još jedan od Dylanovih ćoraka. Elvis Costello će reći da je ovo najbolji Dylanov album i to uopće neće zvučati ludo.
“Dirt Road Blues” je pjesma nastala u stilu ranog rock and rolla kakav je Sam Phillips snimao u Sun Studiju u Memphisu, ali provučen kroz prašnjavi folk blues filter koji još jasnije dolazi do izražaja u ranijoj verziji uključenoj na “Fragments” nego na konačnoj pjesmi uvrštenoj na “Time Out”. “Standing on the Doorway” doživjet će kasnije barem dvije odlične obrade iz ženske perspektive, one Bonnie Raitt s njezinog odličnog albuma “Slipstream” koji je producirao Joe Henry, te recentniju Chrissie Hynde s albuma koji je upravo po toj pjesmi dobio ime, ali Dylanova vlastita verzija zvuči istovremeno sumorno i ugodno bolno, utopljena u kombinaciju zvuka koji izlazi iz crkvenih orgulja i pedal steel gitare.
“Tryin’ to Get to Heaven” ima neodoljivu melodiju i zanimljivo je pratiti njezin razvoj od demo snimki do live izvedbi i kako zapravo Dylan nikad ne omaši pjevajući je. Bilo kome drugome ova pjesma bi mogla biti najvećim uspjehom karijere, Dylanu je samo jedna od boljih na ovom albumu. “‘Till I Fell in Love With You” je komad pravocrtnog bluesa popraćenog još jednim izvanrednim tekstom, a čini se kako se razvila iz pjesme “Marching to the City”, jednog od pet brojeva koji su se vrtjeli na sessionima, ali na koncu nisu dospjeli na konačni album. Potonju smo imali prvi put priliku čuti na ranijem izdanju Bootleg Seriesa “Tell Tell Signs” u dvije verzije, na “Fragments” ćemo je upoznati još malo bolje.
“Not Dark Yet” je jedna od onih vječnih pjesama. Uz “Love Sick” najbolji komad ovog ionako fenomenalnog albuma. To je ujedno i pjesma zbog koje se najviše pričalo da je u pitanju Dylanov oproštajni album, jer još nije mračno… “but it’s getting there”. Pitanje je kako jednako popularna nije postala i “Cold Irons Bound” koja kreće još jednim Lanoisovim zvučnim kolažem, komadom glazbe kakve će mnogi indie rock bendovi stvarati u narednom desetljeću, da bi u to uletjela bas dionica koju možemo najbolje usporediti s onime što je Martyn P. Casey polagao u Bad Seedsima tih godina, e da bi sve to pokrio još sloj perkusija s Mississippija, sve zajedno pretvorivši u kakav ukusni blues “gumbo”.
Premda sam Dylan s njom nije imao poseban uspjeh, “Make You Feel My Love” je pjesma koja će ostaviti trajan utjecaj na suvremenu glazbu, a postala je standardom nakon što su svoje verzije snimili izvođači kao što su Adele, Garth Brooks, Bryan Ferry, Pink i još više od 450 drugih pjevača. U pitanju je jednostavan iskaz ljubavi konstruiran u pjesmu koja glazbeno mnogo toga dijeli s “You Belong To Me”, pop klasikom iz ranih pedesetih čiji je autor Pee Wee King, a najpoznatiju verziju je pjevala pokojna Jo Stafford. Dylan je i sam tu pjesmu obradio u akustičnom duhu svoja prethodna dva albuma i uvrštena je na soundtrack filma “Natural Born Killers” koju godinu ranije, pa možda ne čudi da se nešto iz nje prelilo i u Dylanov naknadni autorski rad. Obje pjesme su fenomenalne.
“Can’t Wait” se na “Fragments” pojavljuje u mnogo različitih verzija i teško je odabrati koja je bolja, a izvorni album zatvara “Highlands” načelno posvećena velikom škotskom pjesniku Robertu Burnsu čiju “Auld Lang Syne” svijet i dalje pjeva u trenutku kad se Silvestrovo pretvara u Novu godinu. Dylanov završni ep traje nevjerojatnih šesnaest minuta dok on donosi opis svijeta koji ga okružuje, a cijela stvar kulminira briljantno napisanim noćnim razgovorom s konobaricom u zalogajnici koja ga moli da joj na ubrus nacrta njezin portret. Samo Dylan od toga može napisati pjesmu od 16 minuta.
Među pjesmama koje se nisu našle na “Time Out of Mind”, osim spomenutih “Mississippi” i “Marching to the City” tu je još i “Dreaming of You” koja smo prvi put upoznali kao najavni singl ranije spomenute kompilacije “Tell Tale Signs”. Dylan obično sessione snimanja albuma započinje sviranjem nekih obrada kako bi se ufurao u proces, a na “Time Out of Mind” u tu je svrhu odbarao škotsku baladu “The Water Is Wide”, pjesmu koju je davno u svojim folk danima često pjevao na koncertima s Joan Baez. U verziji iz ’97. pjesma zvuči suvremeno i vječno i jedina je pjesma s tih sessiona koja dosad nije doživjela službeno izdanje u nekoj verziji. Za razliku od nje, “Red River Shore” nije folk standard, ali bi svakako mogla biti po strukturi i jeziku. Do izlaska “Tell Tale Signs” bila je to pjesma o kojoj se mnogo nagađalo i snatrilo u internetskim krugovima Dylanovih megafanova, a sad nam dolazi kao već poznato i voljeno djelo.
Negdje se treba i zaustaviti, pa tako podvlačimo crtu konstatacijom da je “Fragments” divan pogled na proces stvaranja, rasta i razvoja ukupno četrnaest pjesama od kojih će njih 11 na koncu činiti “besmrtni album o smrtnosti” koji je uskrsnuo Dylanovu karijeru. Boba će nakon toga počasti salijetati sa sviju strana, osvojit će Oscar, dodijelit će mu Predsjedničku medalju časti, postat će prvi književni nobelovac iz svijeta glazbe… Ali sve su to tek manifestacije onoga što nam je 1997. postalo ponovno jasno. Bob Dylan je najveći kantautor koji je ikada živio.
Ocjena: 10/10
(Columbia Records / Sony Music Entertainment, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
