Bob Dylan ‘Rough and Rowdy Ways’ – metafizika, hermeneutika i rock and roll

Novi album starog lisca složen je kao mapa s blagom koje možete tražiti i uživati sa svakim otkrivanjem novog traga koji upućuje na onaj sljedeći.

Bob Dylan “Rough and Rowdy Ways”

Kad su se nad svijet nadvili najmračniji oblaci virusa, jedna od rijetkih sunčevih zraka koje su se kroz njih probile došla je od velikoga meštra, nobelovca i vjerojatno najvećeg među kantautorima, Boba Dylana i to u vidi prve autorske pjesme koju je objavio nakon osam godina i svog albuma “Tempest”. Toj sedamnaest minuta dugačkoj epskoj baladi “Murder Most Foul” koja govori o atentatu na predsjednika Johna F. Kennedyja, ali i cijeloj američkoj povijesti i kulturi, posvetili smo zaseban tekst kad još nije bilo jasno da će uslijediti još dvije, “I Contain Multitudes” i “False Prophet”, a ubrzo za njima i cijeli album “Rough and Rowdy Ways” koji će od sutra biti dostupan širokoj javnosti.

Dylan nije mirovao u osam godina između dvaju spomenutih albuma, već je objavio tri ploče s pjesmama iz tzv. Velike američke pjesmarice koje je popularizirao Frank Sinatra, no taj koncept je sa svakim novim izdanjem postajao sve manje uzbudljivim, pa je tako posljednji u nizu tih albuma, ni više ni manje nego trostruki “Triplicate” već zvučao prilično naporno i budio strah pitanjem hoće li se Dylan nakon toga više biti u stanju vratiti onome u čemu je najbolji, a to je svakako pisanje vlastitog materijala. Objavljivanje triju najavnih singlova odgnalo je svaku sumnju. Dylan je na samom pragu osamdesete, ali i dalje je jednako moćan i sposoban isplesti labirinte stihova koji će vas odvesti u nevjerojatan svijet asocijacija i briljantne mašte koji Bob gotovo bez napora stvara kroz sedamdeset minuta na koje je prostro svoj novi album.

Neprebrojive asocijacije na (popularnu) kulturu koje je razbacao po najavnim singlovima dale su naslutiti temu cijele ploče, a kad su predani dilanolozi iskopali podatak da je rif na kojemu je temeljena “False Prophet” popaljen s opskurnog broja ne pretjerano poznatog blues pijanista, pjevača i skladatelja Billyja “The Kida” Emersona, postalo je jasno da Dylan radi ono što mu je modus operandi već dva desetljeća, a to je da od albuma stvara zagonetku koja će svakome tko se nađe pozvan spajati točkice, razbijati kodove ili otkrivati asocijacije detektivskim zadaćama oplemeniti slušajne albuma, podiući iskustvo na cijelu jednu novu razinu.

Mit među mitovima

Materijala za takav rad ima napretek. Čovjeku bi trebao valjda cijeli životni vijek da pročita sve knjige, pogleda sve filmove i posluša svu glazbu na koju se Dylan referira u deset novih pjesama. I u njegovom svijetu sav taj sadržaj postoji i djeluje istovremeno, on definira Dylanov uvijek izmičući bitak. Bob već dugo gotovo da i ne postoji kao stvarna osoba, već isključivo kao mit koji djeluje paralelno sa svim drugim mitovima koje čovječanstvo prepričava dugim stoljećima svojeg postojanja. Uzmimo pjesmu “My Own Version of You” koja dolazi prva nakon dva singla koja smo imali prethodno priliku čuti. U nešto manje od sedam minuta Dylan iz rakursa doktora Frankensteina govori o stvaranju svoga čudovišta za koje dijelove skuplja po mrtvačnicama i samostanima. A sastavit će ga od svega onoga što je došlo prije, od onoga mnoštva koje nosi u sebi, a o kojemu smo već prethodno pisali u tekstu o pjesmi “I Contain Multitudes”.

Dylan u kutiju sa sastojcima ubacuje gangstere koje su glumili Al Pacino i Marlon Brando uz bok asocijacijama na Williama Shakespearea i, naravno, Mary Shelley. Njegovo čudovište svirat će klavir poput Leona Russella i Liberaceja, ali i poput sv. Ivana Evanđelista. Kad nas povede u pakao kao Vergilije Dantea (na kojeg će se također više puta referirati na albumu), tamo ćemo susresti “neprijatelje čovječanstva” Sigmunda Freuda i Karla Marxa, na koje se ljutio još prije četrdeset godina pri ulasku u religijsku fazu albumom “Slow Train Coming”. Svi  ovi likovi stoje bok uz bok i marširaju kroz Dylanove fantazmagorije kao svjedočanstvo o istovremenom su-djelovanju prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, od kojih se potonja pak uglavnom svodi na jednu jedinu stvar, a to je konačni sud. I doista, da za naslovnicu ove ploče nije odabrana jedna nasumična kolorizirana fotografija s polovice prošlog stoljeća, isto ju je tako mogla krasiti neka od slika Hieronymusa Boscha na kojoj se ralje pakla otvaraju a iz njih plaze stotine tisuća raznih vragova i demona, dok među njima ide jednako toliko lica starih pjesnika, pjevača, svetaca i generala iz svjetske povijesti. Jedni svjedoče o veličanstvenim vrhuncima duha, a drugi o ništavnosti samih tih vrhova u budućnosti koja će završiti u dekadenciji, zaboravu i vjerojatnom uništenju svijeta.

Dylan će stoga na svoja kola upisati parolu s vrata Danteovog pakla (“abandon all hope”) i poput Julija Cezara (kojeg spominje i u “My Own Version of You”) prijeći Rubikon kao u istoimenoj pjesmi. A kamo se zaputiti nakon prelaska Rubikona, ako ne na Key West? Ovaj otok floridskog arhipelaga Dylan koristi gotovo poput metafore za onostranost zazivajući ga u istoimenoj pjesmi, jednom od vrhunaca albuma koji bi sa svojom smirujućom atmosferom i trajanjem od gotovo deset minuta u normalnim uvjetima sasvim solidno odradio posao zatvaranja albuma, ali ne i na ploči koja dolazi sa “Murder Most Foul” za koju je odvojen čak i cijeli zasebni disk.

Blago nije izgubljeno

U glazbenim gabaritima “Rough and Rowdy Ways” ne odudara od onoga što je Dylan objavljivao u novom stoljeću. Riječ je o naslagama bluesa, R&B-ja i starinskog rocka, kao primjerice u pjesmi posvećenoj blues gitaristu Jimmyju Reedu, a taj zvuk izravno se naslanja na šlagerski materijal, kao i neke pjesme koje zvuče kao da su narodne (a poznavajući Dylanovu sklonost posuđivanju, moguće da doista i jesu). Jedna od takvih je i “Mother of Muses” u kojoj autor izražava ljubav prema jednoj od muza – Kaliopi, kćeri Zeusa i Mnemozine i zaštitnici epskog pjesništva, što ne čudi nakon što čujemo “Murder Most Foul” koja je nešto najbliže epu što se dogodilo u popularnoj glazbi – no isto tako mogao je izabrati i bilo koju drugu od njih, recimo Klio, zaštitnicu povijesti koja bdije nad generalima Williamom Shermanom i Winfieldom Scottom te feldmaršalom Bernardom Montgomeryjem koji su, kako kaže, oslobodili put Elvisu Presleyju i drugom “kralju”, Martinu Lutheru Kingu.

Ovdje je ponovno na djelu Dylanova istovremenost povijesti i u tom smislu Dylan je metafizičar koliko je i hermeneutičar. Štoviše on poput Talesa Milećanina usklikuje da sve jest jedno! A to jedno utjelovljeno je u pripovjedaču koji raspliće narativ kroz stoljeća zabilježenih misli, slika i osjećaja mnoštva onih koji su isto rasplitali prije njega, pa kada kaže kako bi njihove priče mogao prepričavati cijeli dan, znate da se ne šali i poželite da ga možete slušati dok ih priča.

Čini se kako je o Dylanovom albumu gotovo nemoguće pisati sustavno i planski, budući da asocijacije iskaču same od sebe kao i u pjesmama o kojima je riječ. Jedno upućuje na drugo, sve je puno smjerokaza od kojih je polovica u neslanoj šali okrenuta u pogrešnom smjeru. U svakom slučaju, “Rough and Rowdy Ways” posložen je kao mapa s blagom koje možete tražiti i uživati sa svakim otkrivanjem novog traga koji upućuje na onaj sljedeći. Ali ne treba ni zaboraviti činjenicu da je lokacija blaga već unaprijed poznata. Ono uopće nije skriveno, već je tu pred vama, izloženo u deset pjesama koje su lijepe i takve kakve jesu i bez upuštanja u avanturu njihovog odgonetanja.

Ocjena: 9/10

(Sony Music Entertainment, Inc., 2020.)

 

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X