Grupa Kanda, Kodža i Nebojša u petak je napunila dvoranu Amerikana beogradskog Doma omladine promoviravši na domaćem terenu recentni album ‘Beteon’.
Postoje izvođači i bendovi s ovih prostora koje u Zagrebu ne možete doživjeti u pravom svjetlu. Ako primjerice želite doživjeti moć ugođaja jednog Vlade Kreslina, morate za to potegnuti u ljubljanski Cankarjev dom, a nekako je slična situacija s beogradskim bendom Kanda, Kodža i Nebojša.
Spomenuti sastav stasao je u devedesetima kad su općenito bilo kakva gostovanja bila nemoguća i za razliku od onih imena koja su se afirmirala u desetljeću prije i na konto toga mogla nastupiti u Sloveniji i potaknuti dovoljno interesa publike (što iz Slovenije, što iz Hrvatske) kako bi to bilo koliko-toliko isplativo. Jest da su kasnije neki beogradski sastavi iz tog perioda uspjeli doći do zagrebačke publike poput Darkwood Duba, Neočekivane sile koja se iznenada pojavljuje i rešava stvar, Eyesburna ili Jarbola, ali bend Kanda, Kodža i Nebojša nekako je iskliznuo iz fokusa, time i sve njegove faze i značaj. Stoga Zagreb i Kanda, Kodža i Nebojša iza sebe nemaju bogzna kakvu zajedničku prošlost.
Situacija se nekako pokrenula s mrtve točke prošle jeseni s objavom albuma „Beton“, jednim od boljih i definitivno smislenih albuma kad je riječ o ‘umirućoj zvijeri’ znanoj kao rock. Kanda, Kodža i Nebojša došli su u Zagreb kako bi im Radislav Jovanov Gonzo snimio video spot. Tom prilikom su gostovali u našoj emisiji Ravno do sna na Radio Studentu, a sudbina je očigledno htjela da se potpisnik ovih redaka u petak zatekne u beogradskom Domu omladine u krcatoj dvorani Amerikana u kojoj su pred oko 800 okupljenih, dakle u punom kapacitetu, KKN ‘betonirali’ novo poglavlje svoje priče.
No da se nadovežem na onu misao o rocku kao ‘umirućoj zvijeri’, uzrok tome često je u zanatskom njegovanja forme koja je ispražnjena od sadržaja ili je pak nafilana strukturom misli bez osobnosti. Kod Kanda, Kodže i Nebojše to na sreću nije slučaj. Katarzični frontmen Oliver Nektarijević definitivno spada u one rijetke karaktere koji se ne doimaju s ovog svijeta, ili bolje kazano kao da su ga neke muze poslale u ovaj svijet da bi glasnije patio od istog tog svijeta, to iskazivao svojim androginim vokalom i istovremeno sanjao neki bolji svijet. On jest neki čudan baby face – baby voice spoj, no njegove emocije kao da oblikuje neka crna gospel i reggae duša. Na pozornici je bio poput nekog palog anđela koji utjehu traži u gutljajima iz pljoska, ali kojeg njegov vilinski glas ne napušta i ne izdaje cijeli koncert. Rane mu zaposjedaju dušu, ali glas mu se čini čarobno neranjiv. Malo je takvih arhetipskih rock frontmena ostalo.
Ostatak benda je pak iskusna mašinerija čiji ritam brutalno pogone bubnjar Vladan Rajović i već legendarni Boško Stanojević, tj. posljednji basist EKV-a. Gitaristički tandem Nenad Pejović i Janko Mostarlić kao da su beogradski Mike McCready i Stone Gossard uvijek spremni bjesomučno ‘nagaziti’ na gitare, ukrstiti i prolongirati njihove vriskove kroz osjećaj tijeka vremena u kojem kao da je zamućena slika, rade li to što rade kako bi Oliveru sačuvali glasnice ili ga ljubomorno izgurali iz prvog plana. Konkretno, ona vrsta tenzije koja samo može dobro začiniti svaki koncert.
Ugodno iznenađenje bila je velika zastupljenost pjesama s novog albuma, nije izostavljena nijedna, a još veće kako ih je publika dobro prihvatila. Od tako dugovječnog i iskusnog benda sam možda više očekivao adute s prijašnjih albuma s ponekom novom pjesmom kao fillerom, ali na nastupu u Amerikani izvedeno je svih devet pjesama s novih albuma čime je izgrađena i nova okosnica budućih koncerta.
Posebno se to odnosi na sam kraj. Naime, bis je otvorila „Ahead there“ s albuma „Prekidi stvarnosti“, ali su potom slijedile „Sad mi je dobro“ i „Najsvetliji dan“ s „Betona“, s time da se „Najsvetliji dan“ upravo nametnula kao isposnički krešendo, vrhunac nakon kojeg je jedini smisao stati i završiti koncert.
„Oni koji prate ovaj bend znaju da je sledeća pesma ona koju sviramo zadnju“, rekao je Oliver Nekatijrević prije nego je s „Izlazim“ izblendan službeni dio koncerta. Nakon sinoć nekako se čini da će to mjesto preuzeti „Najsvetliji dan“. Da se novi materijal uspio ‘duboko zapeći’ u srca publike činilo se već i na početku koncerta otvorenog s „Vera nada“ i „Prekidi ponovo“. Treća po redu, naslovna „Beton“ donijela je oduševljenje kao da je riječ o nekom starom prokušanom hitu, a nešto kasnije i „Muzika mir i ljubav“.
Iako su Kanda, Kodža i Nebojša bend koji bez problema iskače i uskače u različite stilove, narativi su se mijenjali kao poglavlja u knjizi koja je spajala ‘lebdeća’ gitarska psihodelija. Posebno dojmljiv bio je drugi dio u kojem su dominirali dub i reggae ritmovi i kada je Nekatrijević bio poput nekog crnog apostola koji odašiljale poruke mira i ljubavi i nade.
Potegnuti do Beograda zbog tamošnjeg domaćeg rokenrola, dok Hrvatsku preplavljuju neka druga glazbena uzbuđenja iz Srbije, pokazalo se sasvim dobrom odlukom, u nadi da bi u nekoj skorašnjoj budućnosti moglo krenuti neko ‘ljubavno’ poglavlje između Kanda, Kodže i Nebojše i Zagreba… Makar neko manjeg i intimnijeg karaktera kad to već ne može biti prostoru jedne Tvornice kulture koji bi da smo kojim slučajem živjeli neke normalne okolnosti u ovom trenutku bio vjerojatno pun kao što je to u petak bila dvorana Amerikana beogradskog Doma omladine.
Set lista: Kanda, Kodža i Nebojša, 3. ožujka, Dom omladine, Beograd:
Vera nada
Prekidi ponovo
Beton
Deveti život
Muzika mir i ljubav
Tajne letenja
Danas nebo silazi u grad
Odnose me ulice
Preživeti u smrt
Tamo gde je sunčano
Prekidi stvarnosti
Antonius Blok
Štastopojo, Thriller, Misli dobro medli
Tu i tamo tamo tamo
Ostajem živ
S. A. T.
Izlazim
Bis:
Ahead there
Sad mi je dobro
Najsvetliji dan