Legendarni jazz glazbenik preminuo 2. ožujka u dobi od 89 godina.
“Wayne Shorter izuzetno je važan za jazz glazbu jer je u zlatno doba te umjetnosti bio uvijek u najvažnijim grupama, od Art Blakey Jazz Messengersa preko ansambala Milesa Davisa…”, rekao je saksofonist i glazbeni pedagog Saša Nestorović nakon što je objavljeno da je Shorter preminuo. “Bio je i autorski izuzetno aktivan, koristeći ritamske sekcije provjerenih drugih ansambala”, dodao je ovaj ekspert za velikanovo stvaralaštvo, potkrepljujući tvrdnju prikazom jedne situacije: “U pozadini zbivanja je zanimljiva slika – situacija iz Philadelphije: John Coltrane, Benny Golson i Wayne Shorter u troje proučavaju simetrične glazbene strukture iz knjige Nicholasa Slonimskog. Tako su nastale brojne progresije Bennyja Golsona, skladba “Giant Steps” Johna Coltranea, kao i Shorterova “Infant Eyes” i mnoge druge njegove modalne izvedenice, sve u isto vrijeme!”
Jedan od najvažnijih jazz glazbenika, sopran i tenor saksofonist i skladatelj Wayne Shorter je preminuo 2. ožujka 2023. u Los Angelesu u dobi od 89 godina. Majstor jazza NEA, 12-struki dobitnik nagrade Grammy i član Kuće slavnih DownBeata, časopisa u kojem je puno puta bio na prvim mjestima ljestvica u raznim kategorijama, Shorter je 2013. primio nagradu za životno djelo Instituta za jazz “Thelonious Monk”, a sljedeće godine dobio je nagradu Grammy za životno djelo. Uz to, 2018. je bio počasni dobitnik nagrade Kennedy centra, a osvajao je prva mjesta i na listama Udruge jazz novinara.
Tijekom karijere, koja je trajala više od šezdeset godina, Shorter je ostvario suradnje s legendarnim jazzistima kao što su Herbie Hancock, Freddie Hubbard, Lee Morgan, McCoy Tyner, Benny Golson, Gil Evans, John Scofield, Bobby Timmons i drugi. Bio je član legendarnih sastava koji su ostavili snažan trag u povijesti jazz glazbe. Bez obzira je li u njima sudjelovao kao vođa sastava ili sideman, u svakom je bio važan kao improvizator, ali i skladatelj. Naime, Shorter je jedan od važnijih skladatelja u povijesti jazza. Napisao je više od dvjesto skladbi od kojih su mnoge, poput “Footprints”, “Speak No Evil”, “Adam’s Apple”, “, “Infant Eyes”, “Adam’s Apple”, “Virgo”, “Orbits” i “JuJu”, postale jazz standardi, na repertoaru su svih jazz glazbenika, pa i Nestorovića. “Sjećam se razgovora s našim velikim glazbenim majstorom Ozrenom Depolom koji je s njim svirao u sekciji saksofonista u All Star Big Bandu na jazz festivalu u Montreuxu”, priča Nestorović. “Koliko god su svirali nije se isticao niti jedan jedini Shorterov ton, toliko je bio vješt u sažimanju zvuka, kao sjena. Uvijek je imao savršeni subtone i jako otvorene usnike koji su mu to dozvoljavali. Kasnije, kada sam slušao album “Nefertiti” Milesa Davisa izuzetno me inspiriralo to specifično raspoloženje na rubu tajnovitosti i univerzalnog jezika. Još uvijek istražujemo te interesantne hodnike vrhunske umjetnosti, primjerice, u Davor Križić Experiment bandu, i nikad se nitko ne buni zbog toga. Baš kao što se nedavno pijanist Emmet Cohen pohvalio kako ga je, na natjecanju Thelonious Monk, na kojem je Emmet dobio nagradu, Wayne pozvao sa strane i rekao mu: ”Dobro ti sviraš, ali daj molim te, gledaj više filmova!” Naime, Wayne je tada bio u žiriju tog natjecanja.”
Jazz standardi
Rođen 25. kolovoza 1933. u Newarku u državi New Jersey, Shorter je kao tinejdžer svirao klarinet. Snažan utjecaj na njega je izvršio stariji brat Alan koji je svirao alt saksofon, prije nego što je na koledžu prešao na trubu koja je obilježila njegovu karijeru. Dok je bio u srednjoj školi Wayne je nastupao s Nat Phipps Bandom u Newarku. U mladosti je dobio nadimak “Mr. Gone”, koji je kasnije postao naslov albuma sastava Weather Report. Studirao je na Sveučilištu New York, gdje je 1956. diplomirao glazbeno obrazovanje. Poslije toga svirao je u lokalnim bendovima te je 1956. kratko bio član kvinteta pijanista Horacea Silvera. Nakon što je od 1956. do 1958. odslužio vojni rok u američkoj vojsci, početkom 1959. pridružio se big bandu Maynarda Fergusona što je za njega bilo sjajno edukativno iskustvo.
Godine 1959. se kao dvadesetšestogodišnjak pridružio kultnim Jazz Messengersima bubnjara Arta Blakeya u kojima je svirao pet godina. Tijekom tog razdoblja Shorter se nametnuo kao jedan od najdarovitijih mladih saksofonista i dobio je međunarodno priznanje. Ubrzo je postao najvažnjiji skladatelj i glazbeni direktor grupe. S ovim je sastavom proputovao SAD-om, Japanom i Europom i snimio jedanaest poznatih albuma, najviše za diskografsku kuću Blue Note, među ostalima “The Big Beat”, “Like Someone In Love”, “A Night In Tunisia”, “Mosaic”, “Buhaina’s Delight”, “Caravan”, “Free For All” i “Indestructible”. Za Messengerse je napisao mnogobrojne skladbe poput “Lester Left Town”, “Ping Pong”, “Mr. Jin”, “Children Of The Night” i “Free For All”.
Godine 1964. Shorter je postao član kvinteta Milesa Davisa. Taj je inovativni sastav, u kojem su uz Davisa i Shortera svirali klavirist Herbie Hancock, kontrabasist Ron Carter i bubnjar Tony Williams, bio proglašavan najboljim jazz sastavom toga doba, ali i jazza uopće. S njima je snimio povijesne jazz albume kao što su “E.S.P.”, “Miles Smiles”, “Sorcerer”, “Nefertiti”, “Miles In The Sky” i “Filles de Kilimanjaro”. I za taj je sastav napisao niz skladbi koje su ostale važnim ostvarenjima jazz glazbe i jazz standardi, među ostalima “E.S.P.”, “Orbits”, “Dolores”, “Masqualero”, “Nefertiti”, “Pinocchio”, “Paraphernalia”, “Sanctuary” te “Prince of Darkness” što je bio Milesov nadimak. Njegova posljednja studijska snimka s Davisom, za album “In A Silent Way” iz 1969., bila je ključna jer je usmjerila jazz prema fusion pokretu koji je definitivno oblikovan Davisovim albumom “Bitches Brew” iz 1970., na snimanju kojeg je Shorter također sudjelovao. Naime, nakon razlaza kvinteta 1968., povremeno je svirao s Milesom na ranim jazz fusion snimkama. Njegovi posljednji nastupi uživo i studijske snimke s Davisom bili su 1970. godine. U drugoj polovici 1970-ih bio je član sastava V.S.O.P. u kojem je djelovao sa spomenutom ritam sekcijom Davisovog kvinteta i trubačem Freddiem Hubbardom, a poslije i Wyntonom Marsalisom te Wallaceom Roneyjem. U postavi s Hubbardom snimili su nekoliko zapaženih albuma.
Neustrašivi aktivist
Osim toga, od kraja 1950-ih vodio je vlastite sastave i objavljivao albume pod svojim imenom. Za rano razdoblje njegove diskografske karijere važna je bila suradnja s diskografskom kućom Blue Note za koju je od 1964. do 1970. objavio seriju povijesnih albuma, uključujući “Night Dreamer”, “JuJu”,“Speak No Evil”, “Adam’s Apple”, “The All Seeing Eye” i “Super Nova”. Za ta izdanja snimio je uglavnom vlastite skladbe, a suradnici na snimanjima bili su tada vodeći jazz glazbenici kao što su trubači Freddie Hubbard i Lee Morgan, trombonist Curtis Fuller, saksofonist i flautist James Spaulding, gitarist John McLaughlin, pijanisti McCoy Tyner, Herbie Hancock i Chick Corea, kontrabasisti Reggie Workman, Cecil McBee, Miroslav Vitous i Ron Carter te bubnjari Elvin Jones, Tony Williams, Jack DeJohnette, Billy Hart i Joe Chambers.
Godine 1970. je s basistom Miroslavom Vitousom i klavijaturistom Joeom Zawinulom, s kojim je svirao još u big bandu Maynarda Fergusona, a neposredno prije i sastavu Milesa Davisa, utemeljio megapopularnu skupinu Weather Report, koja je postala jedna od najvažnijih na području fusion glazbe. S tim je kultnim sastavom u iznimno kreativnom razdoblju, u drugoj polovici 1970-ih, nastupio u Zagrebu. Tijekom četrnaest godina, koliko je bend djelovao, snimili su dvadesetak albuma od kojih su posebno cijenjeni oni iz ranijeg razdoblja: “Weather Report” iz 1971., “I Sing The Body Electric” iz 1972., “Sweetnighter” iz 1973., “Mysterious Traveler” iz 1974., “Tale Spinnin’” iz 1975., “Black Market ”iz 1976., “Heavy Weather” iz 1977., “Mr. Gone” iz 1978. te “8:30”, Grammyjem nagrađeni album iz 1979. snimljen uživo. U to doba Shorter je uz tenor sve češće svirao sopran saksofon koji je zaokupio njegovu pažnju pred kraj suradnje s Milesom. I u Weather Reportima dao je velik doprinos kao skladatelj.
Nakon što je Weather Report 1984. prestao djelovati, Shorter je počeo predvoditi vlastiti sastav koji je obilježio još jednu stilsku prekretnicu u njegovoj karijeri. S tim je sastavom, koji je često mijenjao postavu, poduzimao turneje i snimio tri albuma za diskografsku kuću Columbia: “Atlantis”, “Phantom Navigator” i “Joy Ryder”. Snimio ih je s mnogobrojnim glazbenicima koji su se izmjenjivali u pojedinim izvedbama njegovih skladbi, a za ova izdanja odabrao je isključivo vlastite. Nova glazbena istraživanja dokumentirao je na albumu “High Life” objavljenom 1995. za Verve, koji je producirao basist Marcus Miller, a dizajn zvuka pomoću sintetizatora napravila Rachel Z. Za taj je album 1997. dobio nagradu Grammy za najbolji album suvremenog jazza. Nagradu Grammy za najbolju instrumentalnu skladbu 1998. je dobio za skladbu “Aung San Suu Kyi”, nazvanu po burmanskoj prodemokratskoj aktivistici, što ju je napisao s Herbiem Hancockom, objavljena je na njihovom albumu “1+1” iz 1997.
Najsretniji osjećaj
Glazbenik neumornog kreativnog duha, Shorter je nastavio skladati i redefinirati svoju glazbenu osobnost i tijekom posljednja dva desetljeća kad je ostvario novi uzlet u karijeri. Naime, 2000. je utemeljio kvartet koji godinama nije mijenjao postavu, a u kojem su uz njega svirali pijanist Danilo Perez, kontrabasist John Patitucci i bubnjar Brian Blade. S njima je poduzeo mnogobrojne turneje, svirao u prestižnim dvoranama i na najvažnijm jazz festivalima te je snimio niz albuma. Uz njih je ostvario zapažene projekte, uključujući suradnju s 34-članim Orpheus Chamber Orkestrom, diskografsko izdanje “Emanon”, komplet od tri CD-a s popratnim grafičkim romanom od 48 stranica koji je napisao Shorter s Monicom Sly i ilustrirao Randy DuBurke, te je napisao operu “Iphigenia” koju je ostvario u suradnji s Esperanzom Spalding kao libretisticom.
U formaciji kvarteta, ponekad s gostima, glazbenicima iz raznih žanrova, snimili su cijenje albume “Footprints Live!”, “Alegria”, “Beyond the Sound Barrier” i “Without a Net” koji su mu priskrbili nove Grammyje. Iako su često izvodili njegova djela iz ranijeg razdoblja, upravo je u tim izvedbama pokazao svu raskoš svoje kreativnosti i maštovitosti. Naime, uobličavao ih je na potpuno novi način, uz veliku slobodu i otvorenost u kolektivnim improvizacijama te sjajne interakcije. Fascinantno je bilo slušati koncert za koncertom jer na svakom su iz mijenjali putujući u različitim smjerovima. No uvijek su osjećali sigurnost oslanjajući se na Shorterove skladbe.
Naravno da je Wayne Shorter bio tema svih razgovara koje sam vodio s njegovim suradnicima. Prijerice, Danilo Perez je o djelovanju spomenutog kvarteta rekao: “Osnove glazbe koju sviramo dolaze iz Wayneove vještine i traganja za nepoznatim, za avanturama u glazbi. Osjećam se kao da komuniciram sa svojom srodnom dušom. Naučio sam kako “slušati” govor njegova tijela, izraz lica i glazbenu izražajnost te nastojati na najbolji mogući način odgovoriti na sve njegove izazove. Omogućuje nam da se upuštamo u spontano skladanje. Mnogo je skladbi koje su nastale na samim nastupima. Mala je razlika između samih skladbi i improvizacija. Tako pokušavamo djelovati na svakom koncertu. Nastojimo karakteristike ljudskog dijaloga prenijeti u izvedbe, kao kad razgovaramo. To je sjedinjenje četiriju duša u procesu kreiranja improvizirane glazbe. Istodobno svi se predajemo tom procesu, razvijamo glazbu i učimo kako prihvatiti i zavoljeti jedan drugoga. Glazbom pričamo priču o našim “sukobljavanjima” i razvoju suštine naših osobnosti. Na početku sam bio jako, ali sada sam manje prestrašen. Danas ne mogu zamisliti da sviramo na drukčiji način. To je najsretniji osjećaj u mojem životu – biti u mogućnosti istraživati i improvizirati na nastupima. To je ključ koji otvara vrata prema ljudskosti. To je čisti užitak, ali i borba, sreća, pobjeda, muka. To je istinsko životno iskustvo.”
Nemjerljiv utjecaj
Oduševljen suradnjom sa Shorterom bio je i John Patitucci. “Wayneovu sam glazbu slušao još kao osmogodišnjak”, rekao je. “Dirnula me duboko u srce iako nisam razumio ama baš ništa. On je genij. Također je predivna, velikodušna, duhovna osoba. Duhovni aspekt glazbe je neizmjerno važan, jednako kao i sviranje, jer bez duha u njoj to bi bile samo note. Svirajući s njim uspio sam proniknuti u dubinu glazbe, a ne samo puko sviranje. To je povezanost među glazbenicima koji sviraju zajedno, koji pokušavaju kreirati nešto novo. To je obiteljski pristup.”
Sa spomenutim kvartetom Shorter je nastupio 5. studenoga 2006. u Kino dvorani Studentkog centra na 2. Zagreb Jazz Festivalu. Bio je to nezaboravan glazbeni doživljaj. Nestorović se prisjetio tadašnjeg susreta sa svojim idolom: “Na dan koncerta u Zagrebu pokvario mu se sopran saksofon pa su me pozvali da ga pokušam popraviti. Na sreću sam i uspio. Bila se zalijepila mala cis klapna. Stavio sam malo ulja i proradila je. U razgovoru za vrijeme pregleda instrumenta rekao sam mu: “Thank You for “Nefertiti”!” (skladba Waynea Shortera i istoimeni album Milesa Davisa za koji je Shorter napisao većinu kompozicija), na što je istog trenutka odgovorio: “Thank You for Nikola Tesla!”. To me začudilo, jer nisam znao da je tadašnji, novi album “Beyond the Sound Barriere” posvetio baš Nikoli Tesli. Rekao je da mu je drago da baš ovdje svira te skladbe. Bio je inspiriran i veseo.”
Za sveobuhvatno razumijevanje Shorterovog života i stvaralaštva iznimno je važna njegova biografija “Footprints – The Life and Work of Wayne Shorter” koju je napisala Michelle Mercer. Diskografska tvrtka Columbia je uz knjigu objavila i istoimeni dvostruki kompilacijski CD. To je najbogatija knjiga o toj glazbi uopće, s pažljivim obrazloženjima same glazbene biti, knjiga za baš sve studente glazbe. Za razliku od, npr., biografije Milesa Davisa ili Charlesa Mingusa, ovdje nisu u prvome planu rasizam, brzi automobili i psovke, nego prave glazbene situacije, tko je na koga utjecao i na koji način, zašto fusion, zašto su nekada glazbenici namjerno dogovarali da odsviraju ono što baš nitko ne očekuje od njih i na koji način, stotine takvih opisa i obrazloženja, knjiga koja se puno puta čita.
Dobrodušan i velikodušan, kakav je bio, Shorter nije mogao odbiti zamobe za suradnje s raznim glazbenicima i sastavima, nerijetko i onima koji djeluju izvan područja jazza. Naime, njegov je utjecaj nemjerljiv, a proteže se među slavnim glazbenicima svih žanrora. Tako je kao gost svirao i/ili snimao albume s Joni Mitchell (svirao je na snimanjima desetak njezinih albuma), Santana, Pino Daniele, Norah Jones, Milton Nascimento, The Rolling Stones i Steely Dan. Cijenili su ga i klasičari. Naime, njegova su simfonijskih djela izvodili The Chicago Symphony, Lyon Symphony, Orpheus Chamber Orchestra, Prague Philharmonic, Los Angeles Philharmonic, National Symphony Orchestra i Royal Concertgebouw Orchestra.
Svi će oni, kao i svi jazz glazbenici, i dalje izvoditi njegova djela iskazujući mu divljenje i promovirajući njegovu bogatu glazbenu ostavštinu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
