Kontakt, showcase festival i konferencija za glazbene profesionalce iz regije, uz niz popratnih programa održan je u Beogradu od 23. do 25. ožujka ove godine.
Kontaktu je prethodilo otvaranje multimedijalne izložbe posvećene Mitru Subotiću Subi u izložbenom prostoru Kula. Prerano preminuli talent koji je proteklih godina bio i u fokusu u Hrvatskoj zahvaljujući ponovnom objavljivanju albuma „Angel’s Breath“ kojeg radio s Milanom Mladenovićem u Brazilu tako je dobio prostor i vrijeme da se novi naraštaji upoznaju, a oni stariji prisjete njegovog značaja, obzirom da je ostavio značajan trag na brazilskoj glazbenoj sceni, iako je dakako riječ o producentu koji je svoje vizionarsko producentsko tkanje utkao i u važne albume ex Yu scene poput „Bolera“ Haustora.
Interaktivna instalacija SUBA.soba u zgusnutom rasporedu je ‘bacala svjetlo’ na ovog novosadskog vizionara koji je između ostalog svojim radom u Sao Paulu dao brazilskoj glazbi lounge štih puno prije nego li je to postao svjetski trend. Po uzoru na jam sessione u kojima je tijekom osamdesetih sudjelovala novosadska scena, dan prije otvorenja Kontakta je u Antishop Elektropioniru organiziran jedan takav u kojem su učestvovali Zoran Radomirović Švaba, Dragoljub Ilić Ilke, Ivan Tomanović Tole, zatim nezaobilazni bubnjar EKV-a Ivan Fece Firči, te Marina Perazić koja je svojevremeno otpjevala sad već legendarnu Subinu pjesmu „Plava jutra“.
Upravo je ta pjesma bila očekivani šlagvort jam sessiona, dakako kao i sam Marinin izlazak na pozornicu. U neku ruku to je čak bio događaj prilično jakog intenziteta uzme li se u obzir da srpski tabloidi jedva čekaju da uhvate Marinu i Firčija zajedno kako bi od tamošnje javnosti skupljali klikove na temelju spekulacija da su njih dvoje ponovno zajedno.
Iste večeri, šabački punk rock veterani Goblini tresli su rasprodanu Salu Amerikana u obližnjem Domu omladine, koja je gorjela od uzajamne enegrgije između benda i publike kao što niti jedan refren nije prošao bez zbornog pjevanja. Od energije Branka Golubović Goluba i ekipe na kraju je stradalo i bas pojačalo, a kako je bilo dan kasnije u Zagrebu, to ste već mogli saznati. U srijedu se tako činilo da je Kontakt počeo i prije nego li je službeno otvorio svoja vrata nakon čega je Dom omladine nastavio punom (koncertnom) parom.
Što se tiče tog dijela glazbenog programa u Domu omladine koji odskače od uobičajenih showcase kanona, obzirom da su ove godine Beograd ‘tresla’ provjerena i odavno etablirana imena, može se reći da Festival protekao u svojevrsnoj ‘hrvatskoj glazbenoj invaziji’. Amerikanu su prve večeri dupkom napunili Goran Bare & Majke, dok je u petak tamo svirao riječki Paraf. Ivanka Mazurkijević i Damir Martinović Mrle su kao Mr.Lee & IvaneSky u četvrtak držali pozicije u Elektropioniru, a dan kasnije je Vojko V probio kapacitete Zappa Baze. U subotu, zadnjeg dana, Ministranti (bend Dražena Baljka, gitarista riječkog Leta 3) su u Amerikani bili predgrupa domaćem Repetitoru, da bi potom i sam Let 3 održao koncert na tajnoj lokaciji (ali ne kao festivalski događaj).
Obzirom da je ove godine u Beogradu aktualizirano otvaranje tamošnjeg music export officea, u konferencijskom dijelu Kontakta sjatila se cijela delegacija hrvatskog export officea We Move Music Croatia na čelu s već spomenutim Baljkom. Na konferencijama su se ‘bistrile’ već dobro znane teme za te prigode, od povezivanja i problema koji prate sva ta povezivanja, značajima showcase festivala, značajima malih festivala (koji su obzirom na platežnu moć publike zasad najstabilnija ljetna glazbena priča), te spoznajama kako su koncerti velikih svjetskih zvijezda i veliki festivali sve upitniji ako nema dotoka sredstava iz jačih izvora upravo zbog male platežne moći publike jer se gubi na konkurentnosti spram drugih europskih festivalskih destinacija. Prevedeno na riječnik zakona ponude i potražnje; Balkan je i dalje nekonkurentan, slabo umrežen i nedovoljno komunikacijski povezan za bilo kakve značajnije zahvate po tom pitanju.
No da se može dogoditi i show unutar konferencijskog dijela svjedočio je panel „Ugasi se ili sini“ na kojem su glavni gosti bili Goran Bare i Zoran Kostić Cane. Taj svojevrsni teatar apsurda nije čak bio ni toliko apsurdan koliko je jezgrovito dočarao dobar dio problematike glazbenog bivstva na ovim prostorima iz usta dvojice karizmatika, čak i zbog kraćeg trajanja od predviđenog. Naime, nisu tome doprinijeli ni Bare ni Cane, dapače njih dvojica su još dobrih sat vremena nakon panela nadahnuto pričali jedan s drugim na terasi Elektropionira, već je nažalost informacijama potkapacitirani moderator Nenad Kuzmić već na početku kod Caneta dobio ‘crveni karton’ jer nije znao da su Partibrejkersi svoj prvi album objavili za Jugoton, da bi se potom mučio sa svakim narednim pitanjem koje je pokušao postaviti. Ali nije lako biti između takva dva titana, dakle situacija koja je za veliku većinu novinara noćna mora.
Uglavnom, pored spominjanja urnebesnih situacija iz prošlosti, Cane i Bare su ‘obećali i budućnost’, tj. snimanje dueta. Pa sad, udruže li tako snage, to lako može biti win-win situacija. Krenu li stvari u tom smjeru, neće trebati puno da nekom vještom promotoru ‘koji prvi priđe djevojci’ sine da spoji Partibrejkerse i Majke na zajedničkoj turneji kojom bi lako mogli pokoriti i arene od Varadara pa do Triglava.
Vratimo li se s teme „živih besmrtnika“ na showcase temu, kao glazbenom novinaru koji voli čačkati po segmentu onih koji dolaze idealna prilika bila je samo jedna, a to je bilo zajedničko koncertno predstavljanje tzv. beogradske Hali gali scene u noći sa subote na nedjelju u Drugstoreu.
Prije toga, valjalo je vidjeti i Kralja Čačka kako se etablirao u ozbiljnog koncertnog izvođača. Te večeri, kad su kat iznad njega u Domu omladine u Amerikani svirali Parafi, ipak je on imao više publike u Velikoj Sali Doma omladine koja je uživala i proživljavala njegove stihove pune urbanog spleena u kojem je protkan život na ovim prostorima, dakle nešto u čemu se nije tako teško pronaći kao slušatelj.
Kuriozitet ovog koncerta bio je da je nakon nekoliko godina Marko Marić (Nenadov brat) opet svirao u bendu. Uzme li se u obzir nedavni uspješni koncert u Splitu, čini se da bi i Hrvatska mogla snažnije naćuliti uši prema Kralju Čačka. Razlog njegove začudne nepopularnosti u Hrvatskoj možda je sasvim slučajno otkriven u jednom nedavnom razgovoru.
Da ironija bude veća, kriva je upravo ironija samog imena „Kralj Čačka“. Ljubitelji takvog zvuka mislili su da se iza imena „Kralj Čačka“ krije „neki narodnjak“, a ne kantautorski biser. Tranzicija te ironije kroz sive stanice je u tijeku, pa je za nadati se da će nakon uspješne suradnje s Ninom Bajsić tijekom pandemijskih mjera u predstavi Radio teatra „Soundtrack za film koji nije snimljen” ubrzo doći i vrijeme kad mu ne bi trebao biti problem ispuniti jednu Močvaru.
A sad… Hali gali. Stoput luđi od svakog hali gali iskustva iz lunaparka. Mislim, Beograd je svakako uživao u hrvatskim bendovima. Možda bih i pogledao neki od tih koncerata da nije bila tolika koncentracija u ponudi, ali uistinu bih se osjećao glupo da sam svaku večer gledao i slušao ono na čemu sam doslovce već desetljećima na domaćem terenu.
U Drugstoreu su u subotu nastupili, redom: proto tip, Consecration, Šajzerbiterlemon, Sitzpinker, Gazorpazorp, Koikoi, sv. pseta i Vizelj. Izuzmu li se Consecration, svi ostali su ‘preživjeli’ s prve „Hali gali kompilacije”, kažem: „prve“, jer je u pripremi i druga, ali o tom po tom.
Drugstore je prostor neke bivše klaonice ili nekog pogona za preradu mesa u kojem se inače održavaju techno partyji. Ali oni, tzv. hardcore underground partyji.
U najveću dvoranu bez problema stane tisuću ljudi, a program je bio osmišljen na način da su na sredini tog prostora bile dvije pozornice jedna drugoj okrenute leđima kako se ne bi gubilo vrijeme oko izmjena bendova u želji da se postigne efekt karusela, tj. hali galija – čim jedan bend završi, drugi počne dok publika cirkulira od jednog do drugog stagea.
Iako sam došao dok još gotovo da i nije bilo posjetitelja, prostor se ubrzo počeo puniti mladom publikom. Organizator, kojeg od milja svi zovu Lonče, oprezno mi je rekao da će biti ljudi. Protumačio sam to u smislu da će biti ‘propuh’, što je uobičajeno kad su mladi bendovi u pitanju. Ali to „bit će ljudi“ se kroz večer pokazalo da će nastati totalno zakrčenje kad se Drugstore doslovce nakrcao. Kao da nije bilo dovoljno što je velika dvorana puna, već se i u širokom hodniku do WC-a počeo održavati techno party, što je zahtijevalo probijanje kroz tijela u transu i neočekivanu gužvu i u tom sektoru (skroz neobično, bar za nekog iz Zagreba). Uglavnom, sve je izgledalo kao da ste u nekom suludom glazbenom spotu.
Grupa proto tip je nastupila prva. Ubrzo su redove benda popunili gostujuće kolege iz drugih bendova, konkretno im se za mikrofonima pridružila basistica Ema iz Koikoi i Nikola, inače bubnjar Gazorpazorpa, a neke kasnije nastupe je pratio sličan scenarij. Možda su mi se malo u početku činili klimavima, ali brzo su se uštosili u tom njihovom nimalo hermetičnom post-punku (ako se to uopće može tako nazvati). Kako se bližio kraj, bivali su sve razulareniji i na kraju dobili zasluženi „Hoćemo još“ od publike, ali Hali gali se striktno držao koncepcije.
Consecration je već počinjao iza leđa proto tipa i valjalo je krenuti u prvu rotaciju. Jest da me album „Plava laguna“ tog benda 2019. izuzetno ugodno iznenadio, ali ne samo mene obzirom da je album ušao i na našu godišnju listu najboljih domaćih i regionalnih ostvarenja i jest da sam isprva možda mislio da toj vrsti eksperimentalno-psihodeličnog metala možda nije mjesto na Hali gali tulumu, ali trebalo je svega desetak minuta da me ta super precizna bomba i super maštoviti trip uvjeri da stojim pred najzanimljivijim heavy metal hibridom kakav dugo nisam vidio i čuo. Definitivno ih ima želju opet čuti. Uz to, Consecration su bili dokaz u perfektnost razglasa te večeri, a bome se nije štedjelo ni na decibelima. Consecration kao da su po glasnoći htjeli nadmašiti Tool. Dakle, perfektno na svim nivoima. Nadam se da regionalna metal publika neće promašiti ovaj bend.
Šajzerbiterlemon nakon njih nisu se nimalo doimali kao promašaj. Izvrstan prošlogodišnji album je zvečao i ječao još moćnije uživo pred raspištoljenom i raspoloženom publikom u Drugstoreu. Predivna podrška. Čisto uživanje. Pridružio im se na pozornici i Aleksa iz Vizelja.
Nova rotacija je na pozadinski stage donijela Sitzpinker. Zaljubio sam se u njih kao što sam se zaljubio i u Koikoi onomad kad sam ih prvi put čuo. Njihov shoegaze otklon bio je još glasniji od Consecration, ali taj njihov shoegaze je tukao poletnim ritmom i predvođen odličnim ženskim vokalom Dunje Mijačić (postavlja se pitanje ima li neka Dunja na Balkanu, a da nije izvrsna fromtwoman).
Nije ni da sam puno popio u tom trenutku, ali Sitzpinker su te večeri ipak trasirali najširi put do mog srca, bit će da su mi i ukus pogodili u potpunosti.
Možda mi je zbog toga Gazorpazorp bio prvi pad tenzije te večeri. Ali meni, ne publici, koje je bilo sve više, a i morao sam posegnuti za zrakom malo.
U spomenutoj konstelaciji stvari i ugođaju, te uzevši u obzir i interes koji izazivaju u inozemstvu, Koikoi su dočekani kao rock božanstva na domaćem terenu. Još jedan vrhunac energetske večeri. Kad je drmnuo „Misisipi“, bilo je to popuštanje svih brana. Instrumentalni trio sv. pseta nakon njih nije mogao nadmašiti atmosferu, ali to su već bili u pitanju debelo jutarnji sati. Ali su zato uspješno izbijali bubnjiće svojom psihotičnom soničnom matematikom.
Vizelj nisam dočekao. ‘Kilometraža i zub vremena’ odradili su svoje. „Vizelj nisu normalni“, dobio sam puno kasnije odgovor od jednog od najizdržljivijih te večeri. Vjerujem, što god to značilo i u kojem god smjeru je otišlo, jer njihov posljednji album kao da je predložak za situacije u kojima je taj bend posljednji udarac underground tuluma na kojem po posljednji put živnete i potom umrete, ako ste približno u mojim godinama.
„Ne ličite na narkomana“, bio je uljudno direktan taksist koji me vozio iz Drugstorea. „Ali sam prilično izgažen“, rekoh mu umorno. „Znam, od tamo obično vozim zombije“, odgovorio je.
Tko mi kriv što s ostalim matorcima nisam otišao na Parafe i nakon toga u krpe, ali, eto, od mladosti koja luduje na rock koncertima valjda za mene i dalje nema jačeg magneta.
Voli bumer sjest na Hali gali u lunaparku, makar i stradao. Rizik posla, reklo bi se. Nije lako ostati u kontaktu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
