Kada vam se raspadne omiljeni bend, posebno ako je razlog smrt njihovog lidera ili ključnog člana, najbolja vijest koju možete dobiti je ona o izlasku nekih dotad neobjavljenih, ranije potpuno nepoznatih pjesama.
“O-Mit” manchesterskih The Fall to i jest i nije – EP, izdan u sklopu obilježavanja 45. rođendana etikete Cherry Red Records, sačinjavaju četiri snimke koje 2013. nisu upale na album “Re-Mit”, od čega dvije predstavljaju alternativne verzije već postojećih pjesama.
S obzirom na navedeno, lako se može steći dojam da je riječ o izvlačenju love iz džepova vjernih fanova, no ovdje to nije slučaj. Svatko iole upoznatiji s opusom pokojnog i za mnoge od nas neprežaljenog Marka E. Smitha zna da su skladbe The Falla na koncertima, B-stranama singlova i bezbrojnim službenim ili poluslužbenim kompilacijama redovno dobivale ‘remakeove’, ponekad s bitno drugačijim tekstom, čak i muzikom. Uz to, ovo izdanje kvalitetom je znatno konzistentnije od samog „Re-Mita“, ploče koja je često zvučala nedovršeno, s nekoliko pjesama koje su djelovale poput običnih skica.
„Hitmen (Dream)“, koja otvara EP, u usporedbi sa svojim starijim bratom zvanim „Hittite Man“ zvuči manje eksperimentalno i ne toliko kaotično, a Smithov (anti)vokal pročišćenije i, u nedostatku preciznijeg opisa, razgovjetnije. U prvom planu je, kao uostalom i na ostatku „O-Mita“, gitara Petera Greenwaya koja čitavu stvar fura hipnotičkim, cirkularnim riffovima i Fallovski jednostavnim soliranjem. Ritam-sekcija, posebno u „A Disco (City)“, gotovo da bi mogla potpasti pod funk ili, kako sam naslov kaže, disco, dok ih „Gray“, vođena klavijaturama tadašnje Smithove supruge Eleni Poulou, vraća u prirodno okruženje post-punka i garažnog rocka. Originalna inačica te pjesme se prije deset godina zvala „Sir William Wray“ i bila jedini objavljeni singl s albuma, a činjenica da „Gray“ od nje nije nimalo slabija dosta govori o vrijednosti ovog EP-ja.
„Suddenly, Certainly“ je tako i jedina koja će biti malo previše svima osim najvećim obožavateljima iako su Mark i vojska bivših mu sudruga iz benda i na regularnim studijskim izdanjima znali objavljivati neusporedivo abrazivnije i ekstremnije stvari. I ona se može podičiti moćnim riffom, interesantno ispresijecanim psihodeličnim uletima syntha, ali usprkos tome mora se je uvrstiti u ‘work in progress’ kategoriju.
I Mark E. Smith je na „O-Mitu“ u dobroj formi, izmjenjujući svoju slavnu mizantropiju („bald headed idiots around town“) s prizorima izvučenima iz toka svijesti toliko pomaknutog da bi mu pozavidio i jedan William S. Burroughs („we are born from water“). A što se mene tiče, dovoljno je bilo samo čuti njegov speedom i alkoholom uništeni, većini ušiju neugodni glas da shvatim koliko mi i pet godina nakon smrti još uvijek nedostaje taj stari manijak.
Ocjena: 8/10
(Cherry Red Records, 2023.)