Možda nismo najbolji bend na svijetu, ali smo svakako najbrži – riječi su koje je Lemmy Kilmister često znao uzvikivati na koncertima svog Motörheada. Zamijenite li ovo najbrži s najsporiji dobit ćete prilično jasan uvid u ono što radi njemačka jazz noir (može i doom jazz, kako vam drago) trojka Bohren & Der Club of Gore koja je u utorak poslije devet godina ponovno nastupila u Zagrebu.
Za razliku od rasprodanog koncerta u Jedinstvu, njihov povratak u hrvatsku prijestolnicu nije izazvao ni približno toliki interes pa su, zbog slabije prodaje karata, umjesto u prvotno zakazanom Kinu SC svirali u Vintage Industrial Baru. Ni kapacitetom manji klub u Savskoj nije bio pun, no krivicu za to nikako ne trebamo pripisati njemačkim mračnjacima koji su u međuvremenu objavili i vrlo dobar album „Patchouli Blue“ koji je bio u fokusu sinoćnjeg nastupa.
S njega su odsvirali sve kompozicije, ako se ne varam i istim redoslijedom, počevši s „Total Falsch“ i okončavši regularni dio koncerta s „Meine Welt Ist Schön“. Obje navedene skladbe mogu poslužiti kao ogledni primjeri zvučne slike Bohrena, slike čije su boje izrazito tamne i zagasite. Gotovo svaka izvedena stvar kretala je s dva-tri tona na gitari, klavijaturama, vibrafonu ili akustičnom basu uz tihu i nenametljivu elektroniku te kulminirala lijepim i relativno ortodoksnim solo dionicama tenor saksofona Christopha Clösera, svojevrsnog frontmena grupe čija su obraćanja publici na trenutke bila stvarno zabavna (‘što god da ste očekivali, razočarat ćete se’). Donekle s iznimkom saksofona, srodnike njihove glazbe ne treba tražiti u jazzu, već u opusima jednog Angela Badalamentija, čestog Hitchcockovog skladatelja Bernarda Hermanna pa čak i Johna Carpentera u tripoidnijim trenucima.
Slušajući „Verwirrung am Strand“ ili „Patchouli Blue“ imat ćete dojam da je pred vama soundtrack nekog tjeskobnog film noira ili kakvog distopijskog SF-a poput „THX 1138“ ili „Blade Runner“, zbog čega je šteta što čitava priča nema i vizualnu komponentu u obliku prizora koji bi se vrtjeli na videozidu. Dapače, Bohreni sviraju u skoro potpunom mraku, zbog čega dobivate dodatni poriv da zatvorite oči i u glavi počnete slagati neke vlastite filmove ili, kako bi rekao Gibonni, krenete budni sanjati, pri čemu se taj san vrlo lako može pretvoriti u nešto nalik košmaru. Zbog svega navedenog, onima nesklonima Clöseru i ekipi moglo bi se učiniti da cijelo vrijeme slušaju jednu te istu skladbu, što i nije toliko daleko od istine mada je potpisnik ovog reporta u toj skladbi sinoć itekako uživao. Bis, koji to u punom smislu te riječi nije ni bio pošto su odustali od uobičajenog silaska s pozornice i vraćanja na nju, sastojao se od tri starije kompozicije (uključujući i osobno mi najdojmljiviju „Im Rauch“), kako su činili i na ostalim koncertima aktualne turneje.
Umjesto zaključka, završne retke posvetit ću okupljenima među kojima se našao i nemali broj metalaca, sklonih Bohrenima ponajviše zahvaljujući ranim danima kada su, posebno na prvijencu „Gore Motel“, prvenstveno bili gitaristički sastav i kada su doom elementi u njihovoj glazbi imali puno važniju ulogu. To ih je istovremeno učinilo i prilično stranima uobičajenoj jazz publici, dodatno potvrdivši Bohren & Der Club of Gore kao osebujan, skoro pa unikatan bend.