Grad Šibenik sinoć je postao domaćin prvog hrvatskog glazbenog showcase festivala.
Pitanje iz naslova bilo je ono koje su mnogi postavljali kad je ekipa iz hrvatskog ureda za izvoz glazbe We Move Music Croatia objavila da će nakon tek godine svog postojanja i poslovanja organizirati prvi pravi hrvatski showcase festival kao relevantni pandan sličnim manifestacijama koje se odvijaju diljem Europe, a u najbližem susjedstvu ima već etablirane predstavnike u ljubljanskom MENT-u i beogradskom Kontaktu.
Kao svojevrsni specifikum hrvatskog showcasea bio je svakako i izbor njegove lokacije. Za razliku od većine sličnih festivala koji se, logično, odvijaju u glavnim gradovima svojih zemalja, SHIP je izmješten u Šibenik, grad od 35 hiljada stanovnika, ali i grad koji je u posljednjih desetak godina doslovno procvjetao aktivacijom svojih tvrđava koje su u jednakoj mjeri svojom jedinstvenom ljepotom i kvalitetnim programom privukle velik broj gostiju u jedan od naših najstarijih gradova i pretvorile ga u dalmatinsku metropolu kulture i uz, naravno, Zagreb i neočekivane nove snage poput Koprivnice, jedan od gradova s najbogatijim kulturnim i glazbenim programom, i ne samo u odnosu na broj stanovnika, u cijeloj zemlji.
Spomenuli su se toga naravno i gradonačelnik grada domaćina Željko Burić, kao i ministrica kulture Nina Obuljen Koržinek u svojim iznenađujuće artikuliranim govorima na samom otvaranju manifestacije održanom još u vrućim poslijepodnevnim satima u prostoru atraktive multifunkcionalne dvorane Kuće umjetnosti Arsen nakon što su okupljene u ime organizatora pozdravili šef WMMC Dražen Baljak i Davor Drezga, izvršni urednik festivala. Šibenik se pokazao onim presudnim adutom ili asom na desetku ovog festivala i njegovom najvećom zvijezdom. Isto tako pokazao se izvrsnim domaćinom s pregršt lokacija koje mogu obuhvatiti program ambiciozan poput ovoga koji su nam organizatori ponudili.
Da je prvi punokrvni showcase festival glazbene industrije, primjerice, održan u Zagrebu, bi li se njegovi akteri i posjetitelji disperzirali i utopili u velegradu? Vjerojatno, ali sigurno se ne bi postigao efekt koji se dogodio u gradu na obali, a to je osjećaj potpune okupacije mjesta dobro poznatim licima sa scene, glazbenicima, promotorima, izdavačima, novinarima i pratiteljima zbivanja, kao i stranim gostima iz iste branše koji su svojim dolaskom uveličali prvo izdanje festivala. Kultni klub Azimut pretvoren je u HQ, a defile poznatih lica u prijateljskom ozračju tamo ne prestaje od jutra. Usto, za razliku od zagrebačkog pljuska, vremenski su se uvjeti pokazali savršenima. Bablje ljeto, izdisaj sezone, sunčan dan bez pretjerane vrućine koja je glavno obilježje srpnja i kolovoza, možda i najljepši termin za provesti nekoliko dana na obali.
No, vratimo se sada u Kuću umjetnosti Arsen gdje su nakon spomenutih uvodnih govora pozornicu preuzeli Chui. Još jedan pogodak par excellence, još jedan majstorski odigran štih organizatora. Jer kad već u zemlju dovedeš pristojan broj stranih gostiju i počastiš ih lokalnim specijalitetima. što im pokazati kao domaći glazbeni specijalitet, da ne kažem nešto najbolje što tvoja zemlja ima ponuditi. Chui sa svojim programom sviranja uz projekciju dokumentarnog eksperimentalnog filma Waltera Ruttmanna iz 1927., “Berlin – simfonija velegrada”, možda je upravo to. U pitanju je glazbeno-filmski spektakl koji u nešto više od sat vremena diše kao jedno biće, a glazba se stapa sa scenama iz života metrople prije gotovo stotinu godina sa svim svojim specifičnostima, od jutarnjih rutina do noćne dekadencije, od siromaštva i bijede do dokolice imućnih.
Lani sam album “Zagreb – Berlin” bez mnogo dvojbe proglasio osobnom pločom godine, o bendu sam već nerijetko pisao i u međuvremenu gledao njihovih nekoliko nastupa, ali sinoć sam prvi put vidio Berlin kao koncept uživo i glazbu s albuma doživio na način kako je izvorno i zamišljena da se doživi. Ne želim pisati posebne hvalospjeve pojedinim članovima benda, ne zato što ih ne zaslužuju, nego zato što smatram da ima biti općeprihvaćena činjenica da je riječ o muzičarima koji osim što su među najboljima svaki u svom polju, zajedno čine upravo savršenu kombinaciju za glazbu koju sviraju, a Berlin je njihov najbolji koncept nastupa dosad. Njihov nastup sinoć nije bio svjetski, jer i više od 90% svjetske scene može ljubomorno maštati o kvaliteti projekta na toj razini.
Zli jezici, vrag ih odnio, sigurno će reći da sam večer namjerno isplanirao tako da propustim nastup benda Porto Morto o kojemu dosad nisam imao lijepih riječi unatoč njihovoj popularnosti i omiljenosti na području domaće alternativne i polualternativne scene, ali sudbina se doista tako odigrala i logističke obveze koje su uključivale check in i promjenu lokaciju prijevoznih sredstava onemogućile su pravovremenost mog napornog uspona uz strmio brdo do Tvrđave sv. Mihovila kako bih ulovio momke s kućama na glavi na koncertu za koji mi svi koji su mu prisustvovali tvrde da je bio dobar, pače odličan i da bih o njemu čak i ja koji nisam sklon njihovom muzičko-scenskom izričaju našao pokoju lijepu riječ… možda.
Ne, kad sam dovršio uspon uz strmo brdo koji se pokazao popriličnim fizičkim naporom i još jednom me natjerao da razmislim o načinu na koji se odnosim prema vlastitom tijelu, na pozornici je već svirao Nemanja. Pulsko-zagrebački sastav Luke Šipetića nije nastupao na glavnom stageu, već na mini bini postavljenoj u prostoru gdje se šankuje. Teško je reći u kojoj je mjeri to zbog tehnike ili same prirode arhitekture tvrđave, kvalitetniji zvuk trebalo je potražiti u prostoru daleko iza miks pulta nego ispred njega, no Luka i njegov novoprošireni bend uspješno su prezentirali ritmove Jugoistočne Azije, Afrike i Južne Amerike i materijal koji su zabilježili na svom novom studijskom uratku “Voodoo Beat” te otkrili kakav nas šou čeka za nekoliko dana na promociju u Petom kupeu. Spoiler alert: vrijedi ga pogledati.
Headlineri festivala i bend kojemu je pripala čast da revijalnu večer okruni svirkom u glavnom terminu bili su napuljski Nu Genea, deveteročlani (?) sastav koji predvode Massimo Di Lena i Lucio Aquilina, a čija se glazba sasvim prirodno, pa možda čak i pretjerano nadovezala na onu Nemanjinu. Možemo kao tobože mudri znalci i kritičari dovoditi u pitanje umjetničku vrijednost ili originalnost njihove glazbe, ali ostaje nepobitna činjenica da su Talijani napravili ono što im je bio zadatak. Rasplesali su publiku i oduševili mnoštvo prisutnih pozitivnom energijom i spajanjem disco i world music ritmova koji su od njih napravili prilične zvijezde na europskoj sceni u ovome trenutku.
No, ni s njihovim nastupom nije završila prva večer SHIP-a. After se, naravno, odvijao u Azimutu, prvo na travnjaku gdje je glazbu vrtio DJ Microslav, a nakon toga i u unutrašnjosti kluba gdje je velik broj publike svojom karizmom privukao DJ Demian, široj i užoj javnosti poznatiji kao Damir Martinović Mrle, basist i najistaknutiji član Leta 3. Njegov set zakopan je u technu, ali s elementima šarolike glazbe koja seže od rocka do talijanskih kancona prošlog stoljeća. U svakom slučaju, bilo je zanimljivo vidjeti jednu od trenutno najvećih zvijezda zemlje kako odjeven u bundu nalazi neku novu verziju sebe puštajući ljudima glazbu.
Na kraju nam ne preostaje ništa drugo osim da se vratimo izvornom pitanju postavljenom u naslovu ovog članka. Ako je suditi po njegovoj prvoj večeri, SHIP plovi upravo tamo gdje treba biti. Danas će se program nastaviti konferencijama, tribinama i panelima, te naravno koncertima brojnih bendova od kojih su mnogi publici manje poznati nego oni koji su nastupali sinoć. Ostaje vidjeti kako će se ti elementi posložiti i odviti, ali jučerašnji dan pokazao je da je bilo kakvu skepsu i eventualne upitnike potrebno ostaviti po strani. SHIP-u treba željeti da uspije, a uz potporu koju ima sa svih strana, nema dvojbe da će u tom uspijevanju i uspjeti te kroz koju godinu postati najprestižnijom manifestacijom svoje vrste u regiji.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
