Gledajući ih kako odaju počast svojim preminulim prijateljima i Dublinersima svirajući tu irsku muziku stegne vam se grudni koš i odjednom se osjećate premaleno…
Iskreno, ne znam kad sam se zadnji put tako osjećao na nekom koncertu. Mjesečno ih posjećujem 5 – 6, imam svoj ritual, što piva – pauze, što puš – pauze, znam kad se treba ispišati i kako izbjeći kabadahije, sve to znam. Isto tako i s izvještajima s tih istih koncerata. Imam svoj ritual i linearno slijedim misao. Kao nekakav osobni homagge, The Dublinersi će vješto izmaći svakoj standardnoj kritici jer količina emocija i sladunjavosti koja vas obuzme kad vidite te potrošene starce na stageu prevelika je da bi ju nadmašila neka racionalna kritika.
Gledajući ih kako odaju počast svojim preminulim prijateljima i Dublinersima svirajući tu irsku muziku stegne vam se grudni koš i odjednom se osjećate premaleno. Soundtrack irskog folka i tradicionalnih balada samo pogoršavaju stvari. dok promatrate njihove zapise na video wallu, Cierana Bourkea koja je volio pivo i žene i Barneya McKennu, najvećeg bendžo majstora kojeg je svijet ikad vidio.
Oni u 2012. godini, tamo, na pozornici Tvornice koja je prije nekoliko mjeseci ugostila M83, pričaju o pjesmama koje su NAUČILI. Koncentrirajte se malo na tu premisu. Možda sam ja jedini kojem je divna, ali sama pretpostavka da neku pjesmu morate naučiti jer je prenošena usmenom predajom i izvođena u stotinama drvenih pubova, na stotine različitih varijanti kroz stotine godina čini vam da se identificirate sa svim ljudima koji su tu pjesmu čuli sad, prije 50 ili prije 100 godina, i odjednom ste dio nečeg ogromnog. Intiman je sinoć bio ambijent u Tvornici bez obzira što je bila prepuna i bez obzira što su neke budaletine veličale Dinamo na šanku. Recitali između pjesama za koje je bio zadužen John Sheahan u čast preminulim Dublinersima evocirali su svaku osobinu koju je Dubliner za života imao. Bourke je nastupao šeretski, volio je pivo, harmoniku i žene, McKenna je bio ribar, bendžo majstor, tvrd na riječima i cinik.
Multimedijski koncert su podijelili u dva, njihovim riječima, poluvremena što je sa 70 godina na leđima bilo i za očekivati. Na video wallu su se izmjenjivale priče iz pedesetogodišnje povijesti koju su uredili Dublinersi. Nešto slično kao što je radio i Johnny Winters u Tvornici prije nekoliko mjeseci međutim ni u pola toliko emotivno. Wintersove slike pričale su o njegovoj velikoj prošlosti, apostorofirale njegovu slavu, slike s Hendrixom, Jaggerom i Muddyjem Watersom govorile su zapravo kakva je faca Winters bio i čije je groupie mogao ševiti. Dublinersi su nam pružili komadić privatnog života, backstage zajebanciju s reklamama za pivo koje su snimali 70-ih, privatna druženja na irskim vrletima, šetuckanja u jeansu po dublinskim ulicama…Pred sam kraj koncerta izveli su „Wild Rovera“, a na pozornici se pojavio i James Cannon. Ne želim se baviti nekim priglupim „što je pjesnik htio reći“ spekulacijama, ali prilično efektan način da se poruči da Irska ima mlađu generaciju koja će irski folk i dalje doživljavati kao način života i čije će pjesme i dalje biti soundtrack nadolazećih života.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
