Nekadašnje omiljeno mjesto šopingholičara iz blaženo počivale zemlje od Vardara pa do Triglava u srijedu je bilo poprište neuobičajenog, vrhunskog koncertnog događaja u kojem su različiti muzički utjecaji utjecali u blues, kao što su onomad razni brodovi pristizali u nekadašnju glavnu austrougarsku luku.
Iako je nemali broj puta po jedinici teksta u prethodnom pasusu spomenuta riječ “nekada” sa svojim izvedenicama, američki južnjački kvartet Gov’t Mule prakticira sve što su naučili na sceni – sada i ovdje. Za lidera, gitarista i glavnog vokalista Warrena Haynesa je muzička prošlost bogatstvo blagoslovljeno protokom vremena. Haynes, bubnjar Matt Abts, basist Kevin Scott, klavijaturist/gitarist/pozaunist Danny Scott sviraju blues i blues svira kroz njih.
Njihov koncert u tršćanskom kazalištu Il Rosetti se može shvatiti kao promocija recentno izdanog albuma “Peace… Like a River” (što je i bio), povezivanje bluesa s raznim žanrovima i pjesmama (u jednom momentu mi se pričulo da citiraju Beethovena), bilo da je riječ o davanju posvete nekom renomiranom izvođaču. U toku večeri 21.11.2023., na redu su bili (najviše) Beatlesi, što kroz obradu “She Said She Said”, što kroz manje melodijske fraze (“Taxman”, “Norwegian Wood”, “Tomorrow Never Knows”…) koje su se povremeno javljale kroz koncert.
Idući dan, 22.11.2023 se bilježi dvostruka obljetnica za poštovatelje Beatesa, 60 godina od izdavanja albuma “With the Beatles” i 55 godina od izdavanja još razvikanijeg “bijelog” albuma, nazvanog “The Beatles”. Čupavci iz Liverpoola nisu jedini koji su dobili posvetu, bilo je to općenito slavlje muzike američkog Juga (i ne samo nje), slaganje starih puzzli na novi i drugačiji način. Osobno, sjetio sam se starih priča kako je uzbudljiva, drugačija angloamerička muzika dolazila preko LP ploča na ove prostore, uglavnom preko lučkih gradova. Trst je lučki grad, a bend Gov’t Mule je djelovao poput misionara ili gostujućih profesora muzikologije.
Iako se to kroz tridesetogodišnju povijest grupe Gov’t Mule to podrazumijeva, vrijedi još jednom istaknuti da su svi članovi grupe izvrsni instrumentalisti koji, osim tehničkog znanja, posjeduju i “mojo” koji čini svaki koncert posebnim. Svirka zvuči spontano tako da Mule uspijeva uvjeriti nenamjernog promatrača da članovi na licu mjesta smišljaju što će svirati, što ne mora biti istina.
Drugi aksiom njihove muzike je što u formatu kvarteta njihova glazba zvuči nevjerojatno bogato i dovršeno, i to na nivou da mnogi glazbenici dobivaju ugodno zelenu boju u licu. Muzički su vrlo precizni, pri čemu cijelo vrijeme izgledaju kao da se igraju. Topla i zahvalna tršćanska publika je takve nijanse znala prepoznati i nagraditi pljeskom, a potpisnik ovih redaka je ostao obdaren nevjericom u činjenicu koliko daleko glazba može putovati, dublje od nuklearne podmornice, više nego svemirski brodovi.
Koncert je zaključen pjesmom iz repertoara grupe The Allman Brothers Band “Soulshine” (koju je napisao Haynes), nakon dva i pol sata svirke, maksimalne efikasnosti iz relativno malo instrumenata. Imaginarni prijatelj mi naređuje da napišem kako bi ih bilo lijepo vidjeti na Tvrđavi sv. Mihovila, pod vedrim nebom.