Scott briljira kao režiser epskih bitaka vojskovođe i vjerojatno se radije ne bi ni zamarao s ostatkom filma kad ne bi to morao.
Povijesni filmski epovi uvijek će tjerati znalce da propituju koliko je istine u njima, no slobodan pristup prema točnom prikazivanju zbiljskih događaja rijetko je sprječavao redatelje u namjeri da snime uspješne filmove. Neki od napoznatijih među njima koji su gotovo u potpunosti odstupali od zbilje i prešli daleko u predjele mašte, pa su tako i “Braveheart” Mela Gibsona i “Gladiator” Ridleyja Scotta osvojili Oscare za najbolji film u istoj petoljetki.
Scott je, naravno, snimio i mnogo bolje filmove od “Gladiatora”, pogotovo u žanru znanstvene fantastike kad je na kraju sedamdesetih i početku osamdesetih isporučio dva vječna klasika, “Alien” i “Blade Runner”, no otad jednostavno ne prestaje raditi, šara temama i žanrovima kao sumanut, a rezultati su mu rijetko posebno uspješni ili kvalitetni. Od “Gladiatora” naovamo sve češće snima povijesne epove kao što su “Kingdom of Heaven” iz 2005. o križarskim pohodima ili recentni srednjovjekovni “The Last Duel” koji je neslavno propao na blagajnama. Naravno, sljedeći mu je projekt nastavak “Gladiatora” koji nažalost nije snimljen prema scenariju koji je jednom napisao Nick Cave, a tu je i “Napoleon” koji je jučer stigao u kina.
Snimanje filma o “Napoleonu” bio je slavni i neralizirani projekt velikana Stanleyja Kubricka koji je posustao pod teretom – napoleonske? – ambicije i umjesto toga snimio “manji” film, briljantni “Barry Lyndon“. Steven Spielberg sada navodno radi na tome da Kubrickov neostvareni film pretvori u televizijsku seriju, što ne zvuči kao nešto što bi nas trebalo posebno veseliti, upravo kao što se nismo previše veselili ni kad smo čuli da će Scott biti taj koji će snimiti film o francuskom Cezaru, pogotovo poznajući njegov frivolni pristup povijesnim temama.
Ipak, kad je najavljeno da će naslovnog cara glumiti Joaquin Phoenix, ideja je ipak zaigrala u glavama kritičara. Phoenix u posljednje vrijeme gospodari velikim platnom. Osvojio je tako Oscar za najboljeg glumca za naslovnu ulogu u “Jokeru“, bio neodoljiv u indie filmu “C’mon C’mon”, a ranije ove godine ostvario je potpuno opičenu ulogu u potpuno opičenom filmu Arija Astera “Beau Is Afraid“. Joaquin djeluje kao čovjek koji se raspada glumeći ljude koji se raspadaju, a uloga Bonapartea potpuno je u skladu s tom njegovom specijalizacijom. I fizički smo ga mogli zamisliti kao Napoleona, što je također dovoljan razlog da damo šansu Scottovom filmu.
Sam Scott ovih dana po medijima baljezga kako je snimio četiri filma otkako je Martin Scorsese započeo rad na svom posljednjem naslovu “Killers of the Flower Moon” (također snimljenom za studio Apple), ali to ne znači ništa ako nisu jednako dobri. “House of Gucci” i “The Last Duel” to nikako nisu bili, pa nam je ostalo da usporedimo posljednji, “Napoleon” s Martyjevim epom od tri i pol sata trajanja. Kad smo kod trajanja, napomenimo da je Scottov film kraći za gotovo sat vremena, ali kao što je i obično slučaj s ovim redateljem, očekuje nas još i Director’s Cut verzija koja će trajati čak puna četiri sata.
Možda to, kao i obično, bude ona prava verzija, jer čini se da u 160-minutnoj kino varijanti nije imao previše vremena za razradu likova, prvenstveno naslovnog protagonista i njegove fatalne družice Joséphine koju također vrlo umješno igra Vanessa Kirby. Događaji u njihovom životu redaju se po inerciji, a Scottu je bitnije pokazati careve seksualne apetite i devijacije koje uključuju roktanje i krajnje nesnosno ponašanje nego likovima dati ozbiljnost i motivaciju izuzev same slijepe ambicije koja će ih pretvoriti u careve i u konačnici (dvaput) srušiti na koljena.
Phoenixov – i Scottov, i scenarista Davida Scarpe – Napoleon je mentalno gotovo karikaturalna figura sprdnje i teško je vidjeti gdje, osim u području briljantne vojne strategije, leži njegova karizma koja će povući za sobom armiju dostojnu osvajanja svijeta u maniri Cezara i Aleksandra prije njega. U svojim očima on je sudbonosni lik kojeg je providnost dovela na poziciju moći i njegova je sudbina vezana za sudbinu Francuske i bitnija je od njegovih želja i osjećaja. Ići će toliko daleko da u jednom trenutku usklikne kako mu je “sudbina dodijelila teleće kotlete,” a mi se svi zajedno pitamo tko je ovdje lud.
Ne možemo ne razmišljati o tome kako bi Kubrick prikazao Bonaparteovo potonuće u ludilo, pogotovo jer mu je to oduvijek bila jedna od omiljenih tema na filmu. Sigurno bi i s više razumijevanja prošao kroz francusko političko lutanje u mraku nakon Revolucije koje se pokazalo kao glavni propeler koji je mogao vlast predati u ruke nekoga poput Napoleona. Scotta sve to slabo zanima, on je svoj interes našao negdje drugdje, a na tom području nije nimalo podbacio.
U pitanju su, očekivano, scene epskih bitaka. Ovdje vidimo da Scott briljira kao režiser i vjerojatno se radije ne bi ni zamarao s ostatkom filma kad to ne bi morao. Vizualno perfektna je tako bitka kod Austerlitza u kojoj lukavi vojskovođa topovskim kuglama razbija zaleđeno jezero u kojemu završi protivnička rusko-austrijska vojska. Ništa manje upečatljiv nije ni prikaz njegovog fatalnog poraza kod Waterlooa koji dominira posljednjom trećinom filma. U tim segmentima posebno, ali i u ostatku filma, pohvale zaslužuje poljski direktor fotografije Dariusz Wolski koji je radio i na prethodna dva Scottova filma (i nekim ranijima), a prethodno je poznat po “Piratima s Kariba”, ali i kultnim klasicima poput primjerice “The Crow” iz 1994. godine.
Scott nema milosti prema svom antijunaku, ne pokušava ga učiniti privlačnim ni na koji način, niti nas tjera da pretjerano suosjećamo s njim. Ako ga cijeni kao vojnog stratega i taktičara, ne zaboravlja nas u završnom scrollu podsjetiti na milijune života koji su izgubljeni u njegovim pohodima. Ipak, šteta je što propušta priliku podrobnije se poigrati s njegovim psihološkim profilom, a nekako je teško vjerovati da će taj dio biti posebno izraženiji i u četverosatnoj redateljskoj verziji. Što nam na kraju ostaje? Je li “Napoleon” dobar film? Ne posebno. Je li loš? Ne posebno.
(Apple Studios / Scott Free Productions, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
