Britanski folk bend grabi krupnim koracima prema stadionima. ‘Babel’ se u ovom trenutku čini kao savršeni prolog tom scenariju.
Prodali su Mumford & Sons staru foru (koje se skoro više nitko ni ne sjeća) i postali nova mega atrakcija. Naravno prvi koji su u šezdesetima izašli u javnost s prezimenima umjesto imena benda bili su David Crosby, Stephen Stills i Graham Nash (i kasnije Neil Young), te pravovremeno zasvirali na Woodstocku. Sjećam se nekog dokumentarca o njima kad je baš lijepo bio objašnjen taj moment kad su se pojavili Crosby Stills & Nash i kako je to u ušima svima odzvanjalo kao naziv odvjetničkog ili osiguravajućeg društva – prezimena s kojima nema zajebancije i koja jamče kvalitetu. U uspješnom valu folk nostalgije započetim s komercijalnim uspjehom Bon Ivera i Fleet Foxes, Mumford & Sons Britancima i Amerikancima vjerojatno zvuči stabilno i moćno u ovo vrijeme posrnulih giganta i burzi valjda kao glazbeni Goldman Sach (ili nama kao autoprijevoznik Krstić i sin). Samo što u svojoj agendi country super-grupe ne podsjećaju toliko na CS&N koliko na Eagles i period uzleta tog benda predvođenog Donom Henleyem koji je i djelovao kao prvi pravi glazbeni biznismen jer je u startu odlučio unovčiti žal za 1965. pošto se ‘veliki val’ zakovitlan iz San Francisca konačno razbio nakon Altamonta.
Mumford & Sons su tako savršeno dizajnirani glazbeni proizvod pak savršeno spakiran da tako uopće ne izgleda. Pa se onda situacija poput čekanja albuma „Babel“ činila kao opsadno stanje i iščekivanje proroka, ako se samo malo zavirilo na svjetske glazbene portale. No možda u ovom trenutku i jesu spasioci diskografije koja se iz petnih žila upire stvoriti neke nove Springsteene i Dylane. U Britaniji je proteklih tjedana vladala skoro identična groznica, kakva je prije nekoliko mjeseci vladala u Americi pred izlazak novog albuma Gaslight Anthema, kojeg je Brendan O’Brien ušminkao u stilu nekih novih nasljednika The Bossa. Mumford & Sons su cijelu situaciju još zapaprili singlom „I Will Wait“ izvedenom u prekrasnom ambijentu američkog Red Rocks amfiteatra koji pune samo oni najveći.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=rGKfrgqWcv0[/youtube]
Njihov folk nije toliko divlji i razuzdan kao onaj koji već godinama uspješno ključa na pozornicama diljem svijeta gdje god se pojave njihove punk folk kolege poput Flogging Molly, Franka Turnera, Dropkick Murphysa ili pak legendarnih The Pougesa. Jest da je bendžo dominantan instrument na albumu „Babel“ i da je definitivno postao ‘in’, ali Mumford & Sons su ga jako dobro uklopili u pop formu s kojom odlično vladaju, a sad, imaju li časne namjere i rade li to iz srca, ubrzo će se uvidjeti. No po svemu, očito je da se na njih računa kao na akviziciju koja bi dugo trebala donositi korist. Dalje>>
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
