Tradicionalni prednovogodišnji gig Cinkuša u Močvari ovog puta bio je i povod za promociju tek objavljenog albuma ‘Bog nam greh oprosti’.
Večer prije, kako se običava kazati, najluđe noći, za mnoge nije bilo dvojbe gdje će se doći istovremeno isplesati uz kombinaciju ritmova starih drmeša, bossa nove, američkog folka, valcera pa čak i techno beata (u izvedbi živog bubnjara), zakvačiti tradicionalne popevke poput „Mamica su štrukle pekli“, usput se prisjetiti mudrosti Miroslava Krleže, ali i osjetiti zborni gospel udar od čak devet vokala u izvedbi „Ave Maria“. Dakle, lokacija je bila Močvara podno Savskog nasipa i koncert jedinih koji su u stanju od svega nabrojanog isporučiti smisleni, eklektični i razuzdani koncert, a to su Cinkuši.
A Cinkuši kao da su uvijek u misiji da spoje drevno i ono recentno. Poput starogrčkog kora s kojim ćemo zaključiti još jednu godinu, a nakon nastupa iznova rojiti misli da je mali čovjek uvijek u problemu, da uvijek negdje bukti rat i da „nigdar ni tak bilo da ni nekak bilo“ i da isti taj mali čovjek s vremena na vrijeme treba proslaviti puku činjenicu što je živ, čak i kad je na prostorima „di se rđa sije, a niču junaci“, kako završava citat nekadašnjeg gorostasa Marijana Marijanovića, citat kojim je Krešo Oremuš otvorio koncert koji je započeo s pjesmom „Lička“, koja ujedno otvara i novi album „Bog nam greh oprosti“.
Potom je ovaj mnogoljudni bend nastavio s postepenim oblikovanjem atmosfere kroz „Prva je vura“, „Deca“ i „Ciganjska“, čak pomalo kontemplativno, kao da su čekali da se već dupkom pun prostor Močvara popuni još više, obzirom da je red za šank koji se protezao i na terasu preuzeo primat redu ispred kluba koji se nije smanjivao ni kad je bilo 21:20, dakle deset minuta pred uobičajene početke koncerta u Močvari.
Dugo zakuhavanje priče donijelo je to da kad se publika ugrijala i uključila, da Cinkuši više nisu mogli stati nakon „Komu majka“ i „Krava na orehu“ koje su bile predviđene za kraj službenog dijela, već su samo nastavili nizati i one pjesme koje su pripremili za bis. „Ova sad je stvarno zadnja“, govorili bi tako Tihomir Kruhonja ili Mirko Radušić, a da na koncu Natalia Radušić to nije ‘prerezala’ tko zna kad bi došao kraj službenog dijela, onog prije bisa, dakako. No to je možda lakše shvatiti kad se uzme u obzir logistički problemčić da se njih devet iskobelja s pozornice do backstagea i potom da se vrate natrag dok se sa svakim završetkom neke od pjesama po reakciji publike doima kao da je došao najbolji trenutak. Kome se onda da igrati se bis igrokaza?
A s Cinkušima je uvijek taj neki osjećaj najboljeg trenutka, obzirom da taj veliki ansambl suvereno vlada stilovima po kojima skaču kao slobodni elektroni rastežući ih u tkivo koje im odgovara, meni posebno zanimljivo kad dva krajnja člana špalira, trombonist Nikola Santro i usnoharmonikaš Krešo Oremuš, jedan u jazzu, a drugi u bluesu munjevito odškrinu vrata nečeg naizgled neuklopivog i time začine magnetični drmeš Cinkuša koji je zasigurno jedan od najposebnijih, jer nosi finese školovanog uha, a kotrlja kao da mu je želja doći do primordijalnog i onog neobjašnjivog instinktivnog. Valjda ih zato i volimo, jer koliko isporučuju genijalnu i učenu svirku, toliko znaju da bez onog narodnog štiha ukopanog u ‘hrvatsko vjekovno blato’ nema najvažnijeg sastojak njihove svevremenske glazbe.
Ako bi se trebao tražiti neki nedostatak u jučerašnjoj ludoj noći prije najluđe noći, sažet ču ga u komentar dvojice Zagoraca koji su stajali iza mene u redu za šank: „Viš’ kak’ su opet nepripremljeni. Nemreš zvat Cinkuše, a nemat iskusne pipničare.“
Ali nećemo biti sitničavi, taj ‘greh’ Močvari budemo oprostili.
Saznajte više:
Cinkuši ‘Bog nam greh oprosti’ – božićni dar omiljenih razbojnika
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
