Rebecca Horn do 11. studenog gostuje u mariborskoj galeriji UGM i sam(o) je vrh kulturnog brijega zbog kojeg bi bilo korisno u narednim mjesecima posjetiti Štajerski kraj.
Galerije i muzeji suvremene umjetnosti uglavnom su prostori koji nude komfor osamljenosti u trenutku ulaska u prostor izložbe. Kako se razvija igra vizuala, multimedijalnih akcija i generalno igranje s inteligencijom između promatrača i umjetničkog djela; naiđu i drugi osamljenici. Gužve u izložbenom prostoru su rijetka pojava osim kada u istom prostoru osim njegovog djela možete susresti i umjetnika.
Jednu takvu gužvu moglo se osjetiti na dan otvorenja izložbe “Project Maribor” Rebecce Horn i njenih gostiju u mariborskoj umjetničkoj galeriji u Štrosmajerovoj ulici. U grupi od dvadesetak novinara iz Hrvatske organiziran nam je susret s umjetnicom i pet mlađih umjetnika s kojima je surađivala na ostvarenju izložbe i za ovu priliku ekskluzivno realizirane instalacije “Will o’ the Wisps” (Utvare, prikaze) povodom proglašenja Maribora evropskom prijestolnicom kulture 2012.
Vođeni od strane samih gostujućih umjetnika u prilično velikoj grupi iz prostorije u prostoriju dvoetažne mariborske galerije osjećala se neka neobična napetost. Možda zbog izostanka prava na direktno, tako omiljeno i karakteristično balkansko komentiranje stvari koje su “u najmanju ruku neobične”, možda zbog pritiska na sive stanice da u kratkom roku anticipiraju kompleksne umjetničke komentare kako kroz riječi tako i kroz djela.
Vrhunac posjeta bio je susret sa samom Rebeccom Horn. Nosi se elegantno i moderno, malo smirenije i praktičnije od Vivien Westwood s kojom osim što dijeli boju kose i činjenicu da su obje rođene za vrijeme 2. svjetskog rata, vrlo vjerojatno i podosta metafizičkih poveznica.
Upitana da komentira izložbu u cjelini umjetnica je bila pomalo zbunjena iako je to vjerojatno bio više odraz “gomile” novinara pred kojima se našla uvjerena da svega jedan ili dvoje među njima prate umjetničku scenu kojoj ona pripada.
“Unazad 150 godina Slovenija je prošla znatnu transformaciju kroz povijest u smjeru današnje male države koja je našla svoj put povezan s Europom i drugim zemljama i došla u novu eru slobode. Danas su mnogi mladi ljudi u potrazi za poslom, u potrazi za novim putevima koji upravo vode u tom smjeru – povezivanja. Smatram da je bila dobra ideja doći ovamo s mladim umjetnicima tako da izložba obuhvaća dvije generacije i šireg kulturnog pojasa. Došli smo zajedno napraviti izložbu, ali i komunicirati s drugim mladim umjetnicima kroz radionice, čitanje poezije i razgovor.”
Postav izložbe obuhvaća poznata djela umjetnice, ujedno i najkarakterističnija njenoj širini izraza jer se slovenskoj i regionalnoj publici koja gravitira Mariboru predstavlja po prvi put. Postav pretežno datira iz devedesetih godina prošlog stoljeća. Njena sposobnost da uznemiri čula i potakne ih na stanje pripravnosti za napad intenzivnih traganja i zadovoljstava koja dugotrajno ostaju zapisana na emo-memorijskoj organskoj kartici kao i onoj s mobitela. Osobno najintrigantniji izloženi rad bio je svojedobno dio scenografije opere Salvatorea Sciarrinoa “Luci mei traditrici” postavljene u Salzburgu, visoki stolci čije noge završavaju na vršcima noževa. S mehaničkom napravom u sebi jedna od nogu je živa i s vremena na vrijeme hladne oštrice očešu se jedna o drugu.
Rebecca Horn u Mariboru je izložbu osmislila s petoricom konceptualaca, od toga trojica njemačkih mlađih umjetnika: Jakob Schaible koji se predstavio u mediju sol, pigmenti, voda, zvuk, svjetlo i pokret; Mathias Deumlich koji zvuk i pokret prevodi u kinetičke skulpture, dok u materijalu nalazi sposobnost stvaranja opsjena; Markus Wüste u klasičnom kiparskom materijalu, finom kamenu, mramoru ili granitu izvodi materijalni i simbolički otpor prirodi materijalne i nematerijalne erozije prikazujući predmete poput pet boce, kontejnera za motorno ulje ili kaljače.
Ali Kaaf iz Damaska iz Sirije i Peruanac Antonio Paucar također žive i rade u Berlinu već nekoliko godina pa se suradnja s Rebeccom Horn na izložbi “Project Maribor” razvijala kroz duži period.
Period koji je prošao između ideje o kandidaturi slovenskih gradova za kulturno središte Europe i same realizacije projekta broji više od sedam godina. Maribor, Ptuj, Novo Mesto, Velenje, Slovenj Gradec i Murska Sobota nastupili su zajedno kako bi više općina okrupnilo obim financiranja kako iz lokalnog tako i iz europskog izvora, odnosno EK (europska komisija). Istovremeno portugalski Guimaraes premašio je Sloveniju i nekoliko puta u privlačenju sredstava iz EK, dok će Marseilles sljedeće godine možda i stostruko nadmašiti ta sredstva.
Iako je mariborski projekt nastajao tokom manje kriznih godina, on je na kraju realiziran više programski, nego strukturno što znači da se išlo na bogati kulturni program i ljudski potencijal prije nego na velike radove i investicije u infrastrukturi. Očuvanje i obnova postojećih kazališta, muzeja, galerija i dvorana ionako je nužnost amortizacije, a što ovu godinu razlikuje od bilo koje druge jest da se tijekom godine publici “ne dozvoli disati” od količine raznovrsnih kulturnih i umjetničkih događaja, što na podilazeći, što na intrigirajući način. Spoj domaćinskog i angažiranog kulturnog zbivanja osjećao se i prošlog petka, 28. rujna na trgovima u središtu Maribora. Brechtova “Majka Hrabrost” izvođena je uz suradnju okupljenih prolaznika od strane jedne domaće alternativne kazališne trupe na Trgu Svobode.
Iste večeri su se na pozornici postavljenoj ispred Mariborskog narodnog gledališča redali nastupi neafirmih bendova, dok je ozbiljna publika, premijerno, u opernoj kući uživala u “Rigolettu” u režiji Dietera Kaegija. Adaptacija Verdijeva klasika uspješno je oduševila Kaegijevim izmještanjem radnje u današnjicu u kojoj je Vojvoda Mantovanski (Armaldo Kllogjeri) beskrupulozni mafijaš koji vlada sudbinom polusvijeta koji ga okružuje pa tako i svog kuhara Rigoletta (Marcel Vanaud) i njegove kćeri Gilde (Bernarda Bobro). Tehnički i tehnološki iznimo zahtjevan komad sigurnom rukom bio je vođen od maestra Benjamina Pionnieroa u uvjetima u kojima je naš HNK može se samo sanjati. Dok se s operne pozornice progovaralo o cjelonoćnom partijanju i prostituciji u Mariboru se nije mogao vidjeti beskućnik na ulici.
Osim, ipak znatno uređeniji slovenski standard tome doprinosi i kulturno-socijalni projekt “Urbane brazde” koji promovira zajedničko, organizirano vrtlarenje u dijelu grada koji je u podnožju Pohorja.
Između genijalne visoke umjetnosti i korisnog, ljekovitog čeprkanja po zemlji, Mariboru 2012. može se prigovoriti samo površno: nisu li u svoj silnoj potrazi za svojim kulturnim identitetom malo zaboravili na onu kulturnu raznolikost koja izvire upravo iz povezanosti s domaćom, tradicionalnim hranom pa makar ona bila srpski roštilj, kiselo zelje, bosanski lonac, orehnjača, gibanica i štrudla od jabuka. Zgodno je što će se skorim izmicanjem granice na istok napokon legalizirati vožnja graha i sarme na skijanje.
Na putu potrage vlastitog identiteta, identiteta kraja u kojem živimo i njegove okolice svakako treba zastati u Ptuju – gradiću na prekrasnoj poziciji iznad Dravskog jezera koji je u pred rimska i rimska vremena brojio tri puta više stanovnika nego danas. Njegova utvrda primjer je brižno čuvane baštine, a da bi se mogla uspoređivati s Velikim Taborom treba ih obje za početak posjetiti.
I na kraju treba napomenuti kako borba koju su organizatori ovog iznimno velikog projeta godinama vodili i izvan i unutar granica jer “Maribor 2012 – European Capital of Culture” prvi je i jedinstven po tome što po prvi put okuplja gradove cijele jedne regije (Ptuj, Novo Mesto, Velenje, Slovenj Gradec i Murska Sobota). Teško je bilo uvjeriti pokretače projekta u Europi da isticanje regije zajedno s njenin najvećim centrom, a ne samo jednog grada, donosi korist širem području. Isto tako je trebalo uvjeriti šest gradonačelnika i gradskih uprava da ako se udruže, svi mogu imati veću korist, nego kad je u pitanju pojedinačna kandidatura. ‘Upalila se žaruljica’ i jednima i drugima i u europskoj središnjici su iznimno zadovoljni sasvim novim konceptom, koji je po riječima direktorice Mariborskog javnog instituta Suzana Žilič–Fišer, ujedno i voditeljice cijelog projekta, samo Mariboru donijela porast turističke posjete od preko 80 posto u odnosu na prethodnu godinu. “To je nešto o čemu nismo smjeli ni sanjati kad smo pokretali kandidaturu”, izjavila je Žilič-Fišer.
Što se tiče prvog slobodnog termina za koji bi eventualno mogla konkurirati i Hrvatska ulaskom u EU, on je zactan za 2020. godinu. Tijekom neformalnog druženja s organizatorima bilo je riječi i o tome. Njihova je sugestija kako je najizglednije ako bi se krenulo s regionalnim konceptom na natječaj koji bi možda na sličan način predstavio Istru ili Dalmaciju. Ali do ostvarivanja tako nečega tek moramo dokazati da smo u stanju to i napraviti i što je najvažnije gradovi kandidati regija prvo trebaju sjesti za zajednički stol, jer inicijativa treba krenuti od svih njih zajedno. Ipak je dijalog prva stepenica kulture.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
