Glavni je cilj Supervala+ podržati glazbu mladih iz regije, na hrvatskoj sceni predstaviti bendove iz drugih zemalja, a bendovima sa Supervala omogućiti da se za njih čuje i izvan naših granica. Ovo je treći po redu takav koncert.
Dok god ima glazbe, bit će i mladih, a dok ima mladih, bit će i glazbe. Njihov međusobno zavisan odnos proteže se naprijed-nazad kroz godine i osjetljiv je pod prstima. Gorko-slatkog je okusa ako prste ikad prinesete usnama jer iako je glazba vječna, mladi se mijenjaju.
Pa, naravno, nije sve tako sivo jer i dalje beskrajno uživamo u glazbi kakva god ona bila, a svirke uživo ne propuštamo ni za što. 21. veljače 2024. opet smo se okupili u Vintage Industrial Baru na još jednom izdanju Supervala+, a ovaj smo put uz zagrebačke bendove D. i DkD ugostili i Petrikor iz Podgorice. Da podsjetimo, glavni je cilj Supervala+ podržati glazbu mladih iz regije, na hrvatskoj sceni predstaviti bendove iz drugih zemalja, a bendovima sa Supervala omogućiti da se za njih čuje i izvan naših granica. Ovo je treći po redu takav koncert, a dojmovi su kao i uvijek – teški za skupiti u šaku riječi.
Prvi su te večeri nastupili D., zagrebački bend čija se glazba ne može precizno odrediti i svrstati pod „samo jedno“, a upravo ih to čini zanimljivima publici. Članovi benda su Dag Huljev Jakopač (vokal, gitara), Matija Bojko (bass, back vokal) i Tituš Cvanciger (bubanj), a od samog su nas početka sve držali na nogama. Za početak i buđenje, D. je odsvirao „Doom“ potom koje je odmah uslijedio energični bubnjarski solo. D. na sceni djeluje posve kaotično i neobuzdano što se automatski reflektira u njihovom opusu, a takav svježi pristup ono je što nam mnogima treba.
„Is This How You See Us“ i „So Far So Good“ oštre su zvukom i pune zarazne energije koja se bez problema s pozornice odražava na ljude zbijene ispred nje. Toplo-hladni, gorkasti zvuk i ambijent glavno su obilježje D.-ovih autorskih pjesama, a kad ih slušate zadnje što biste pomislili je da su izvođači gotovo svi još više-manje klinci (srednjoškolci). Prvo vas izmore, a onda prisile da ostanete do kraja jer ne smijete ništa propustiti – na sceni nikada nisu jednolični, nisu dosadni. „Cycle“ i „D“ stavile su točku na „i“ u zadnjem bloku pjesama i poslužile kao fantastičan zaključak nastupu, iako, da se publiku pitalo, nastup bi ponovili još jednom.
Samo za nas, iz Podgorice su u Zagreb stigli Petrikor, bend čiji opus kombinira post punk i alt rock, a čine ga Strahinja Laković (vokal, ritam gitara), Ognjen Burić (vokal, klavijatura), Matija Mikulić (lead gitara), Andrija Milonjić (bass), i Rastko Laković (bubanj). Njihov zvuk pozitivno odskače od ostatka i lako je prepoznatljiv – sladak i topao kao sunčan dan ili nešto što biste na takav dan slušali. Započeli su obradom pjesme „Pijanstvo“ kao tribut Vladislavu Petkoviću Disu, a ostatak večeri izvodili su autorske pjesme i sve nas oduševili. „Hodnik Belog Svetla“, „Ponor“ pa „Projekcija Neba“, sve su bile kvalitetne i lako pamtljive. Plesalo se i pljeskalo u ritmu, tražilo se još. Sveukupni dojam dodatno upotpunjuju vokali čije su boje glasa ono nešto što zaista poškaklja uho i natjera vas da se njišete u ritmu. Petrikor kao da je direktna paralela i suprotnost D.-u svojim slatkim instrumentalom koji donekle diže u oblake. Posljednje su im izvedbe bile „Noćni Život u Kartagini“, „U Zoru Puštaju Pse“ i „Arabljanin“, ništa manje kvalitetnije od prethodnih izvedbi. Koliko su se publici svidjeli dokazalo je komešanje kad je Petrikor pokušao napustiti pozornicu. Nije nam bilo dosta i teško ih se zasititi, pa je, naravno, najučestaliji uzvik bio: „Hoćemo još!“
Posljednji te večeri i po posljednji put u njihovoj karijeri, na pozornicu su izašli članovi DkD-a – Matija Ivezić (vokal), Mika Moskaljov (vokal), Luka Škrlec (gitara), Stjepan Nemec (klavijature), Borna Fumić (bass) i Tituš Cvanciger (bubnjevi). Još u mraku i tišini, ekipa je bila nestrpljiva, nagužvana, napeta i na prstima. Otvorili su svoj nastup pjesmom „Rajka“ čije riječi napamet zna svatko iz prvog reda, a postupno se energija već prije kraja prve pjesme uzdigla do stropa, a čak se i strop namučio da bi je zadržao unutar zidova. Pred domaćom publikom, DkD je bio nalet vjetra, prolom oblaka i oluja koja nas je sve uzdrmala. Ekipi sve dobro poznate pjesme: „Greške“, „365“, „Dječak Iz Predgrađa“, „Nemanja“, „Divan Dan“ – doza adrenalina koju DkD vjernoj publici ubrizga direktno u krvotok. Scenski atraktivni, a o kvaliteti njihovih autorskih pjesama nije ni potrebno raspravljati. Stvorili su atmosferu kao da sutra ne postoji, u transu smo bili i mi i oni – točnije, sve što je u trenutku postojalo bili smo mi i oni. Umora nije bilo, samo čisto uzbuđenje.
„Sutra“, „Podsjećam“ i „Jugoslovenka“ natjerale su nas sve da skačemo u ritmu i pjevamo s njima kao da smo pjesme sami napisali, a onda se atmosfera malo stišala. DkD se službeno oprostio s publikom, a za utjehu su najavili album u skoroj budućnosti kako bi, kako su i sami rekli, „stavili točku na ‘i’“. Za posljednju pjesmu odabrali su „Slobodan“ (za vrijeme koje su Škrlec i Nemec zamijenili instrumente) i ubrzo je uzbuđenje prešlo u melankoliju i nostalgiju, baš onako, gorko-slatko. Naklonili su se, a kroz publiku se orilo: „DkD! DkD!“ Naravno, ne bi to bio DkD da za konačnicu Nemec nije odsvirao „Na Lijepom Plavom Dunavu“ Johanna Straussa II., pa se tako na gaži plesao i valcer!
Generacije se mijenjaju, glazba ostaje. Ostaje tutnjati u ušima satima nakon gaže, ostaje zapisana, snimljena, odslušana, zapamćena. Posebno nakon gaža u Vintageu kad o maločemu drugome razmišljamo, samo dopuštamo dojmovima da se slegnu. Nikad ih nije lako sažeti – zato treba biti tamo – jer za to postoji samo osjećaj, a ne riječi.