Kao da se ekspresno vrti neki orvelovski scenarij brzog procesa promjene povijesti.
Gledam medijski cirkus ovih par dana oko Baby Lasagne i stvarno se pitam ima li netko od kolega koji prate i pišu o glazbi da kojim slučajem nisu u prošlosti dali podršku grupi Manntra i koji od njih nije pratio Marka Purišića aka Baby Lasagnu od trenutka kad se dotični odlučio baviti glazbom. Jer, iskreno, ja nisam jedan od njih, a to je očigledno situacija i s ostalim personelom na ovom portalu. Za dokaz je dovoljno ukucati riječ „Manntra“ u našu tražilicu. Tu i tamo neka sporadična vijest, niti jedna recenzija, niti jedan koncertni report i to na mediju koji se velikim dijelom bavi recenzijama i koncertnim reportima.
Koliko su im prostora davali drugi mediji, lako je provjeriti, a ja opet iz osobnog iskustva mogu reći da se ne sjećam tih duplerica i velikih tema o Manntri (uzimam u obzir da me se može optužiti za selektivno sjećanje), ali unatoč tome apologetski medijski pristup caruje otkad je Baby Lasagna odnio dosad najuvjerljiviju pobjedu na Dori. Imam osjećaj da se sada ekspresno vrti neki orvelovski scenarij brzog procesa promjene povijesti u kojem se ističe značaj spomenute grupe i u kojem mnogi osjećaju važnost istaknuti kako su od početka simpatizeri Baby Lasagne.
Tome je podlegao čak i općenito kritički i cinično nastrojen Neven Ciganović u podcastu Večernjeg lista koji se Purišiću umiljava kao mačić i uz sve još se hvata teme o glazbenim plagijatima, iako nacija dobro zna da je on netko tko uglavnom komentira tuđe odjevne predmete. Kruna je dakako bilo gostovanje Hrvoja Horvata u „Otvorenom“ obzirom da je prvo u javnoj kritici po pojavljivanju pjesme „Rim Tim Tagi Dim“ u konkurenciji Dore, nakon što je Zsa Zsa odustala, provukao Baby Lasagnu „kroz kanalizaciju“, da bi u jednom od narednih javnih obraćanja ispalo da je to ustvari bilo nešto poput primanja sakramenta i da nije bila u pitanju „kanalizacija“, već nešto poput „krštenja u rijeci Jordan“ i da je Lasagna favorit.
U toj „e jebiga sad“ situaciji bi možda bilo poštenije da je odbio poziv za to gostovanje ili da je kojim slučajem ostao vjeran svom mišljenju i branio svoj integritet, možda onako kako je to Jelisaveta Seka Sabljić izvela u legendarnoj ulozi Kristine u Šijanovom filmu „Maratonci trče počasni krug“ kad uviđa da s dolaskom ton filma prestaje potreba za njom kao pijanisticom koja je pratila radnje nijemog filma, oliti kad revoltirano kaže: „Serem vam se u ton film!“ Jer uloga kritičara se i svodi na „e jebiga sad“ što je često u kontri onoga što osjeća većina. Pa ako jednom kažeš: „Serem vam se u favorita“, pošteno bi bilo pri tom mišljenju i ostati. „Be Strong Be Wrong“ rekli su jednom davno NoMeansNo.
Horvatovo otvaranje pitanje o podršci Manntri činilo se dodatnom otegotnom okolnošću, jer naime nitko osim članova Manntre ne zna bolje koliko podrške je tu bilo od hrvatskih medija. Naime, Manntra pripada onoj sferi domaće scene koju se uglavnom ne doživljava domaćom. Ako ćemo o podršci medija većine toga što dolazi iz sfere heavy metala i srodnih nišnih podžanrova, onda je isto poštenije reći da ta scena ne bi ni postojala u Hrvatskoj da ne postoji jaka internacionalna povezanost cijele te scene ispod većine medijskih radara.
I tu se opet i opet vraćamo na onu staru temu o diskrepanciji između onog što se emitira po eterima i onog što se događa na terenu. Konkretno, eteri se iz petnih žila trude odaslati poruku da se na sceni ne događa ništa novo, a kad se pogleda stanje na terenu odmah biva jasno da su te strukture debelo zahrđale u nekim davnim desetljećima, uz to i premrežene partikularnim interesima.
Opet ću spomenuti da su tu Eurosong i njegova prednatjecanja (p)ostali jedna od rijetkih platformi koje su otvorene doslovce za sve i svašta i u kojima se, eto, mogu dogoditi neka čuda. To objašnjava i rapidno rastuća popularnost i same Dore u posljednje dvije godine, koja je, gledano na skali televizijskog glazbenog showa jedina koju ne pogone „ljudi iz struke“, već televizijski menadžment. U biti nešto „ljudi iz struke“ tu još stoje kao filter kod izbora pjesama, a rezultat njihovog „rada“ se i tu pokazuje kamenom spoticanja, obzirom da očigledno gledaju na Doru kroz neke okulare iz devedesetih i neku fatamorganu što bi to trebala biti hrvatska glazba.
Baby Lasagna je kao prvi rezervni igrač s klupe imao sreću zbog odustajanje Zsa Zse, ali se s objavom singla i spota „Balkan Pop“ pokazalo da mlada hrvatska pjevačica i harmonikašica Stela Rade nije uzeta u razmatranje, po svoj prilici, iz razloga koji bi mogao biti protumačen i kao šovenski. Naime, u siječnju ove godine joj je bio otkazan i nastupa u Svetom Ivanu Zelini upravo iz tog šovenskog razloga. U tri dana od objave „Balkan Pop“ je skupio organskih 230.000 pregleda na Youtubeu, te je bjelodano jasno da je kojem slučajem ta pjesma ušla na Doru da bi trijumfalni put Baby Lasagne bio itekako upitan i da bi tu bio na snazi i onaj klasičan svima nama dobro poznati sraz: pobjeđuje li u Hrvatskoj zapadni mentalitet ili mentalitet Balkana.
Stvar se dakako odigrala i odabran je predstavnik koji će u Malmöu ove godine ići igrati na kartu da se svidi zapadnim zemljama. Ali tko može reći da talentirana i ignorirana Rade ne bi bila u stanju pokupiti simpatije žirija i publike zemalja kompletnog istočnog i balkanskog bloka, tog takozvanog „trećeg svijeta Eurosonga“?
No to nikad nećemo saznati, a ako ćemo iskreno, to bi bila još veća revolucija, jer tetovirana djevojka s roza tipkama na harmonici je ciljano zakuhala eurovizijski dernek, dok se Baby Lasagna tu prijavio iz fore (ali na svu sreću imao je dovoljno scenskog iskustva i podršku diskografa u startu tako da je bez ikakve dileme zanimljivo i efektno izveo nastup, kao što je netom prije izbacio zanimljiv i efektan video spot upravo se igrajući balkanskim motivima).
U tom smislu odigrat ću svoj „e jebiga sad“ i „be strong be wrong“ kritičarski potez i reći da je drugoj velikoj favoritkinji Dore 2024 u startu „pucano u noge“ i reći da će u nekoj bliskoj budućnosti upravo Stela Rade možda i otići na Eurosong nastavi li u svom (za hrvatske standarde očigledno) vižljastom i provokativnom stilu.
Za kraj ću se vratiti na Manntru i reći zašto ih sve ove godine nismo pratili i zašto im nismo davali podršku. Nismo to radili jer su nam bili loši. Bili su još jedan wannabe Rammstein, a da nisu bili spremni ući u mentalni modus operandi Rammsteina, a to je biti provokativni kao Rammstein sa snažnijim i izražajnijim preispitivanjem društvenih obrazaca, ili pak (isto kao Rammstein) raspoloženi za samoironiju i šalu na vlastiti račun. Da, bili su bend koji je uzeo spomenute glazbene obrasce, ali koji nije išao „preko crte“. Nema se što previše inspirativno pisati o takvim generičkim pojavama u ovo vrijeme kad je koncepcija sve, i da, činjenica je da je Purišić tu napravio najveći pomak upravo onog trenutka kad je odlučio sebe ne shvaćati tako jako ozbiljno i kad je izmislio igralište zvano Baby Lasagna kako bi sve to neopterećujuće i zajebantski izbacivao kao usputni projekt.
Sad se pokazalo da je to upravo taj pravi put, jer ne možeš biti party metal, ako ti nedostaje žica za party. No postoji i druga strana toga kad usputni projekt postane glavni projekt, a to će pokazati prva naredna pjesma nakon „Rim Tim Tagi Dim“. Bit će mu potreban i odmak od nje same. No dotad ima vremena. Zasad su svi zabavljeni koeficijentima na Eurosong kladionicama.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
