Aco Razbornik (1946.-2024.) napustio nas je prije nekoliko dana. Denis Mujadžić Denyken dugo je radio s njim u ljubljanskom Studiju Tivoli u kojem je nastalo i puno kvalitetne hrvatske glazbe pod njegovom producentskom palicom, te nas je podsjetio na priču o Razborniku koju je napisao puno prije i koju uz dopuštenje objavljujemo u cijelosti u znak sjećanja na jednog od najvažnijih ljudi u glazbenom producentskom poslu s ovih prostora.
“Prije osam godina objavio sam ovu malu priču o Aci”, napisao je u uvodu Denis Mujadžić Denyken na svom Facebook profilu i nastavio: “Za sve koji su ga poznavali podsjetit će na njegov vedri duh, za one koji ga nisu poznavali prilika je da malo saznaju o čovjeku koji je dao svoj ogroman prilog glazbi ovih prostora.”
‘Iz pepela’ Studio Tivoli, ili priča o uskrsnuću jednog studija
Ovo me blagdansko vrijeme podsjetilo na jednu fascinantnu i poučnu priču (ne samo za mlađe kolege producente) o mom dragom starijem kolegi i učitelju Aci Razborniku i njegovom legendarnom studiju Tivoli.
Aco je u poslu vlasnika studija, snimatelja i producenta još od davne 1973. godine kada je osnovao studio Tivoli i njegove su reference who is who glazbenog svijeta na ovim prostorima, no spomenut ću tek neke; EKV, Film, Električni orgazam, Pankrti, Lačni Franz, Buldožer, Videosex, Elvis J. Kurtovich, Plava Trava Zaborava, a kao triviju treba reći da je bio čovjek za pultom kada se radila “Džuli”, vjerojatno najprodavanija ploča ex Yu (prodana u 800.000 primjeraka, što baš i nije trivijalna cifra).
Acu sam upoznao 1995. godine na preporuku kolege Tihomira Preradovića kada sam tražio studio gdje ću izmiksati “Dernjavu”, drugu ploču Pipsa, a potom ću u slijedećih desetak godina producirati i zajedno s njim u Tivoliju napraviti četrdesetak albuma od kojih su neki, bez lažne skromnosti, obilježili ne samo hrvatsku glazbenu scenu; Majke ,Pips, Chips & Videoclips, Hladno pivo, Zabranjeno pušenje, Jinx, Kojoti, Vatra, Dogma, Peter Lovšin, itd.
Nema sumnje ,iz današnje perspektive gledano, da ga to čini mojim najvažnijim suradnikom i gledam kao blagoslov činjenicu da sam zajedno radio i učio od takvog majstora!
No ja ću sa svojom pričom sada u lagani fade out, a Vas ću ostaviti Aci i događaju koji se dogodio dvije godine prije našeg upoznavanja, točnije 1993. godine, događaju koji je i jednom previše za cijeli život, danu kada je izgorio studio Tivoli!
Prvi čin: Inferno
Legendarna grupa Buldožer nakon više stotina studijskih sati u Tivoliju tog je lijepog sunčanog popodneva došla po master albuma i sa “nadnicom za strah” za Acu u obliku 5.000 “njemačkih orlova” pedantno poslaganih i “kuvertiranih” u unutarnjem džepu kožne jakne masterminda banda Borisa Belea. Red je bio da se kvalitetan posao proslavi, a otvorena terasa restorana koji se nalazi upravo na katu tj. platformi iznad studija i sa pogledom na jedan od najljepših parkova u ovom dijelu Europe bila je logičan i oportun izbor.
I dok se rokerska proslava odvijala u ležernoj atmosferi, par metara niže ispod betonske deke koja ih je dijelila (bitno je za priču znati; pravilo je bilo da se miks pult, rackovi sa opremom što manje pale-gase. U nedavnom razgovoru sa kolegom Želimirem Babogredcom rekao mi je da on svoj SoundCraft miks pult u studiju Rokoko nije nikada “gasio” op.a.) u dijelu zida u kojem su ugrađeni zvučnici tzv soffit mounted monitors i u kojem se nalazio i TV ( monitor koji je služio za AV produkciju) vjerojatno radi neispravnih instalacija zaiskrilo je i nažalost termoizolaciju kojom je bio ispunjen taj prostor vrlo brzo zahvatio je plamen koji se nevjerojatno brzo proširio. Cijeli prostor ispunio je gust i toksičan dim.
Aco mi poslije priča da su oni gore u restoranu osjetili miris paleži i dima, ali su se šalili da je glavni kuhar u kuhinji vjerojatno “zabrijao” sa kuharicom pa je zaboravio na jelo i da će sad ostati gladni. Dok su shvatili da notorni dim dolazi iz studija već su odletjele dragocjene minute…
Godinama sam ne znam zašto, morbidno, stalno Acu tražio da mi priča o tome, a on je to negdje ,shvatljivo, deponirao duboko u sebi i mislio da kada je došao dolje i otvorio vrata studija uspio usprkos tom infernu uhvatiti nešto i spasiti što se spasiti dalo. No, eto, danas mi je u razgovoru rekao: “Ništa, ništa nisam uspio spasiti, niti jednu stvar. Sve je izgorjelo.” Naime visoka temperatura, plamen i dim u kratkom su vremenu učinili svoje što je eventualno još bilo za upotrijebiti uništila je voda iz vatrogasnih crijeva. Sve što je mogao učiniti bilo je gledati kako mu plamen odnosi životni trud.
I da, ako ste se po onoj Čehovljevoj pitali: “Ako u prvom činu napišeš da na zidu visi puška, u drugom ili trećem činu ona apsolutno mora opaliti. Ako neće opaliti, onda nema razloga da visi na zidu”, naravno da je Bele ostavio jaknu nafutranu “orlovima” u studiju prije nego su otišli na ručak. A i master!
Pa da se prisjetimo Murphy’s Fourth Law: “If there is a possibility of several things going wrong, the one that will cause the most damage will be the one to go wrong.” Kako je to sve izgledalo prije i poslije vidi se na priloženim fotkama.
Drugi čin: Phoenix
Što sad?
Potezom očajnika (u to vrijeme u Ljubljani se odvija međunarodni elektronički sajam) Aco iznajmljuje kamion i svu tu izgorenu i natopljenu opremu “izlaže” na sajmu samo sa jednom porukom: “Help”.
Sa slikama uništenja odlazi i na veliki Frankfurtski sajam opreme u nadi za pomoć.
I onda ulazimo u “filmsku brzinu”.
Aco dobiva kontakt i preporuku da se javi vlasnici Hilton Sound u Londonu. Renta kompaniji koja je tih godina bila vodeća u iznajmljivanju opreme za turneje velikih zvijezda, npr. Rolling Stonesa, dakle žena koja je znala sve u “industriji”. Ona ga spaja sa Chrisom Stoneom, osnivačem World Studio Groupa (ekskluzivnoj grupaciji najboljih glazbenih studija svijeta), bivši je vlasnik legendarnog Record Plant studija (npr: Eagles “Hotel California”) i što je za Acinu priču bitno vrlo empatičan za njegovu situaciju pošto mu se i samom desila takva tragedija 1978. godine gdje mu je požar uništio studio uz milijunsku štetu.
Po preporuci Chrisa Stonea Aco kontaktira Toma Hidleya najpoznatijeg akustičara i projektanta glazbenih studija tog vremena. Hidley mu kaže da je previše zaposlen no da mu može pomoći na slijedeći način: “U ovome trenutku moja ekipa radi na izgradnji jednog studija u Švicarskoj po mojim nacrtima. Uzmi video kameru, odi tamo i snimi cijeli proces izgradnje. Svi moji inženjeri su ti na raspolaganju, ako imaš pitanja.” Naravno da ga je poslušao, a i bilo je i pitanja, puuuno!
No bio je tu i problem tzv. Non Environment Rooms, kakve je akustički projektirao Tom Hidley, tražile su isključivo monitore kakve je izrađivao audio pionir Shozo Kinoshita sa cijenom od cca 40.000 do 50.000 $! Kako je Aco dobio “studentski” popust i na kraju si priuštio te monitore ni dan danas mi nije otkrio, a nije baš da je full vješt sa engleskim, pogotovo japanskim.
Aco u istom prostoru, naoružan novim znanjem radi novi studio po DIY principu. Falila je još jedna bitna stavka u cijeloj priči. Miks pult.
S takvom akustikom, monitoringom jedino ime za miks pult koje drži taj nivo je naravno SSL!
No tu je opet sudbina poslala smiješak. Hilton saznaje da legendarni EMI-jev studio u Londonu Townhouse prodaje svoj SSL pult iz režije (na njemu su radil Phil Collins, George Michael, Elton John, grupa Texas itd.) jer hoće kupiti novi i jubilarni, tisućiti po serijskom broju i da imaju ponudu za Acu koju ne može odbiti (valjda im se žurilo.). Aco se zadužuje za slijedećih 50 životnih inkarnacija i kupuje pult, a ja ga kasnije pitam dok na istom radimo zajedno: “Aco je li recimo ovaj fader ‘vozio’ Mr. Elton John?” “Može biti”, nevoljko mi odgovara Aco, očito ne baš previše impresioniran mojom impresioniranošću.
I tako zaokružila se nova priča.
No, desetak godina nakon toga recesija koja je pogotovo pogodili velike studije je uzela svoje i Studio Tivoli je morao iseliti iz tog prostora.
Aco danas na Šiški, lijepom dijelu Ljubljane, okružen zelenilom, u podrumu svoje kuće ima mali Studio Tivoli i ne da se. Snima i između ostaloga izrađuje najbolje mikrofone za koje mi mnoge kolege tvrde da su” the best money can buy”.
Uvijek pričam mladim kolegama kada sam Acu pitao što mu je dalo to što je radio i radi na takvoj vrhunskoj opremi, on kaže: “Izgradio sam ukus”. Poučno!
I na kraju sjetih ga se kada mi je jednom sa svojim šeretskim osmjehom rekao: “Znaš taj dan kada mi je studio izgorio bila je jedna sreća u nesreći.”
“Koja?” upitah.
“Pa baš sam to jutro htio zamijeniti bateriju na zidnom satu u studiju, ali eto srećom nisam.”
To know him is to love him.
Denis Mujadžić Denyken
Saznajte više:
Umro je Aco Razbornik, velikan slovenske i jugoslavenske glazbene produkcije