Ne bi bilo dobro da nema tog swinga, Duke Ellington Orchestra razgalio je Zagrepčane…
The Duke Ellington Orchestra nastupio je u subotu u dvorani Vatroslav Lisinski. Izvrsno uigran zabavni stroj svojevrsni je ambasador američke glazbe; kako je svoj opus, radije nego jazz, volio nazivati sam Duke.
Desetak minuta nakon osam sati jurim prema dvorani i na samom cilju presereće me mladić nudeći kartu ispod cijene. Odmahujem glavom, a onda mi prilazi drugi i doslovno mi tutne kartu u ruku i poželi dobru zabavu. Neobični doživljaj podsjetio me na pariške izlaske kada smo tapkarošima davali i dvostuko od cijene za neki davno rasprodani koncert. U općoj krizi i hipokriziji kada je rizik proizvesti jogurt, a kamo li servirati koncert big banda dvorana je bila ugodno popunjena. Čak je i vođa orkestra veselo zahvalio zagrebačkoj publici što nisu ostali kod kuće gledati televiziju.
Koncert je otvorio “Take the ‘A’ Train” i putovanje durovima i molovima moglo je početi. Koncert je u dva dijela od po 45 minuta obuhvatio samo fragmente opusa Dukea Ellingtona koji sadrži oko dvije tisuće kompozicija. Pljuskovi pljeska koji su padali nakon skoro svakog sola dali su naslutiti da je publika zadovoljna izborom i izvedbom, prije svega.
Pjesma “8th Veil” davala je svu prednost i dominaciju trubama kako u solu tako i u orkestralnoj pratnji jer svakih nekoliko taktova trube u orkestru izmjenjuju prigušeni i otvoreni mod sviranja dok ostatak benda kompaktno suzvučno treperi kao oblak radosne energije.
Pijanist i vođa orkestra svaku je kompoziciju lijepo najavio i kratko objasnio pa je koncert bilo lako pratiti. Svi brass solisti bili su podjednako izvrsni i teško bi bilo ikoga posebno izdvojiti. Čar Big banda i jest u tome da svi s lakoćom surađuju, a uigranost The Duke Ellington Orkestra u tom pogledu nije promašila niti u jednom trenutku. Fantastičan solo uvod i zaključak bubnjara Davea Gibsona u pjesmi “Caravan” bio je vrhunac prvog dijela koncerta. “Caravan” je jedna od onih pjesama iz koje izvire srž kotrljajuće prljavštine i koja jazz čini tako neodoljivo dobrom glazbom. Prvi dio koncerta završio je s “Perdido”, a drugi dio je odmah nastavio tamo gdje treba; sa “Satin Doll” koju je vođa orkestra s posebnom pažnjom posvetio mlađoj publici na proučavanje.
Vrhunac subotnjeg nastupa koji je bend prema inicijalnom planu trebao odsvirati u Rumunjskoj bile su tri vokalne pjesme pred sam kraj koncerta. Massimo je otpjevao emotivnu “Lush Life”, a Lela Kaplowitz “In the Sentimental Mood” i veseli swing “It Don’t Mean a Thing”. Na potonjoj je zaplesalo nekoliko parova zagrebačkog Swing dance kluba pružajući publici još jedan dodatni užitak. S lakoćom rasplesani parovi dali su naslutiti kako nije nimalo lako pokoriti cijelo tijelo ritmu koji je generacijama prije nas davao oduška i more razuzdane zabave uz ples. Spretni koraci i vrtoglavi okreti potencirali su energičnost glazbe Big Benda, koji je samo za jednu večer izmijenio ljubavnu energiju sa zagrebačkom publikom.
Kako se večer u društvu orkestra primicala vrhuncu tako su i njihovi članovi bili sve čvršće emotivno povezani s publikom pa trostruki pljesak za trostruki bis u obliku “Rockin’ Rhythm”, “Things Ain’t as they Used to Be” i “In My Solitude” nije bio iznenađenje.
Ne bi bilo iznenađenje da tako popularna forma jazz orkestra ne bude češće izbor večernjeg izlaska. U tmurnim danima kada je izlazak svjetla ograničen sumornim naslagama magle i smoga vrišteće trube uz trombone, saksofone i bas koji trese izvlače iz depresije i one najmanje motivirane za borbu s još jednim danom, tjednom i godinom. Iako ga nema već 35 godina duh Duka Ellingtona itekako je živ i živahno poskakuje u mnogim srcima.