Možda je ovaj album najbolji primjer za objasniti glazbu bez granica – onu kojoj treba težiti svak’ tko se misli baviti iole ozbiljnjijim autorskim radom, a obitava ovdje.
Glazba je nešto što otvara ili ruši barijere, kako god vam drago. A hrvatska glazba počesto zna patiti od skučenosti, nepotrebne pogrbljenosti, sitničave proračunatosti (koja obično ima lošu računicu) naizgled strogog targetiranja, a ustvari sakatosti ideje. Elektroničar Toni Starešinić, bubnjar Đuro Dobranić i trubač Andrej Jakuš okupili su se pod nazivom Chui i odlučili disati punim plućima neograničavajući se ničim i stremeći dobroj ideji. Uz to su postigli i onu magiju zajedničkog prenošenja osjećaja i instrumentalnog komuniciranja koju znamo pod imenom mojo. I što je najvažnije tim činom su automatski iskočili iz začaranog mediokritetskog kruga u kojem se u domaćim prilikama uglavnom tabori.
Uglavnom, autor ovih redaka ekspresno je bio kupljen, ili bolje udaren prvim po redu, desetominutnim čulnim podražajem po imenu „Punch“, u kojem ritam podsjeća na daleku tutnjavu lavine, dok truba Andreja Jakuša izvači spleen u predivnoj maniri Milesa Davisa. Dugo ispuhavanje koje budi transcendentnu sjetu bezvremenosti i besprostornosti. Chuijeva mantra postaje i slušateljeva mantra.
Nudi spoj elektronske glazbe koja korespondira s ritmom i raspoloženjem. Tako „In Memory Of Drum’n’Bass“ goni ritmom pogodnim za plesni podij, dok trodijelna petnaestminutna „Sea Suite“ s dijelom „New Child“ odlazi u sfere glazbe eksperimentalnih filmova, a i taj korak prema atmosferskom jazzerskom ECM stanju svijesti dolazi spontano i nenametljivo te ga predivno zaokružuje smireni klavirsko-trubački epilog „Island“. Neočekivani (i uistinu) radijski foršpan/intermezzo „Chui Radio“ priprema teren za soul instrumentalnu odjavu „Heal Me“ na najboljem tragu ‘organskog’ Booker T zvuka.
Po pitanju projekta/benda Chui otvara se i dimenzija shvaćanja, kreiranja i osjećanja glazbe po principu koji je davno odredio Eric Satie, jedna od najznačajnijih figura glazbenog svijeta općenito. Chui dobrim dijelom posjeduje taj pristup stvaranja pozadinske glazbe, nenametljive i u arhitektonskom smislu uklopljive. Ona koja ne atakira direktno na emocije već ih podražuje i indirektno nudi ispunjenje. Veliki Satiev poklonik John Cage je slično razmišljao, iako je on bio više fokusiran na pozadinske zvukove, a manje na melodijske nizove. Chui je stoga u konceptualnom smislu bliži Satieju, iako sama glazba što se tiče stilskog fokusa je naravno potpuno različita od one koju je stvarao sam originator.
Dakle, za domaće prilike Chui kao da je pao s Marsa, kako na kraju krajeva dočarava i sama naslovnica albuma čiji vizual potpisuje Toni Starešinić.
Album koji otvara svemir i ublažuje muku svakodnevnice.
Ocjena: 9/10
(Dancing Bear, 2012.)