Damir Avdić: Svi smo mi Rodrigo Peneira

Što god mislili o njemu, jedno je sigurno, a to je da u posljednjih nekoliko godina nije postojala kontroverznija osoba za intelektualne krugove od Damira Avdića. Stoga evo dobre prilike za (još jedno) upoznavanje s njim.

Damir Avdić (Foto: Nino Šolić)

Ako se treba pričati o snovima umjetnika koji se uglavnom svode na samo jedno, a to je da njihova djela govore umjesto njih, Damir Avdić je uspio kročiti u taj Partenon, jer koliko god njegova proza i poezija glasno odzvanjali na ovom našem, popularno zvanom, regionalnom prostoru, o njemu se više-manje ništa ne zna. Možda najbolji primjeri o tom neznanju dolaze iz pera novinara koji bi po političko-sociološkoj nomenklaturi među prvima trebali znati iščitati njegov rad. No umjesto toga Avdić je tijekom ove godine od istih prozvan čak i desničarom i to onim tvrdim.

Njegov kratkotrajni boravak u Zagrebu bio je stoga dobar povod za još jedan mali doprinos razrješavanja misterije i pokušaj odgovora na pitanje: Tko je taj Damir Avdić.

Dotakli smo se tema revolucije u današnje vrijeme, razlike između ljevičarskog i ljevičarenja, potražili svoje korijene u Sparti, Galiciji i Kataloniji, a odgovor na pitanje: Tko je taj Damir Avdić, ostavljamo vama.

Sukob na kvazi-intelektualnoj ljevici, polemike, Bačanović, Postnikov… Ni kriv ni dužan si postao neka vrsta hardcore Krleže. Što misliš o svemu tome?

Damir Avdić: (Smijeh) Svakakvih naziva je bilo, ali ovo hardcore Krleža… Sviđa mi se! Znaš šta? Možda baš odgovor i leži u nazivu – pseudo-intelektualna ljevica. Znaš, mislim da to nema ni toliko veze sa mnom. Eto, sad sam prvi put vidio taj Bačanovićev tekst kod tebe. Vidim prvu rečenicu i sve mi je jasno: “Damir Avdić, član sarajevske grupe…” To sve govori. Ja njih uopće ne zanimam. Ovo nije ni lapsus ni greška. Ja ga uopće ne zanimam. Možda je čuo neku stvar, pročitao negdje neki moj tekst i nešto ga je pogodilo. Ljudi koji su polemizirali u vezi mene je zanimala isključivo polemika kao takva, ili polemika sa nekim ljudima s kojima su željeli polemizirati, a ne ja. Ja sam tu samo objekt.

Vidiš, ja bi trebao biti u njegovoj priči poslije četiri albuma, a on napiše da su tri. Mislim, to se tako lako danas može provjeriti na internetu, uz samo malo truda. Banalno malo truda, jer samo treba uložiti malo vremena da pronađe činjenice o mene. Potrudio se samo da analizirajući moje stihove i vadeći ih iz koneksta mene proglasi za novog trubadura desnice. Ne, oni su se našli pogođeni nečim. Pretpostavljam mojom kritikom ne ljevice, nego kako ja to zovem ljevičarenja. Također, neki ljudi u njihovom okruženju možda misle da je to u redu što radim, cijene me, prate, dolaze na moje koncerte, čitaju moje knjige. U istom momentu, možda ne vide ili ne priznaju to što oni rade, nemam pojma. I onda su se oni našli pogođenim i prozvanim da reagiraju.

Problem nastaje kad netko u mom ili njihovom okruženju, netko čiji se glas čuje, napiše neki afirmativni tekst , primijeti ili označi moj radi kao dobar, tad je njihov ego sjeban. I onda se dogodi ovo. A njihova reakcija je samo želja da će se dobiti odgovor od tih ljudi čije mišljenje nešto znači u bilo kojem okruženju. I ako oni odgovore na tu provokaciju, svejedno podrže oni mene ili ne, ti ljudi su svoj cilj postigli. Jer tada su i oni primijećeni. I samo se o tome radi.

Nameće se mišljene da su Postnikov i Bačanović, pripadnici te neke vrste samoproglašene intelektualne elite iznikle iz podruma FF-a sa lulom u ruci, Cheom na majici i pogrešno protumačenim Chomskym zapravo frustrirani današnjim vremenom u kojem ne postoje medijske polemike kakve su se nekad vodile i ti si im poslužio samo kao okidač. No ima i pozitivnih primjera.

Damir Avdić: Upravo tako. Ako si na primjer pronašao ijedan očit problem u vjerodostojnosti teksta Igora Lasića, onda je to šta smo Lasić i ja prijatelji. I on sebi nije mogao, nije želio dopustiti da me očito brani onako kako bi on to mogao i želio da ga ne bi prozvali za neobjektivnost. Dalje>>

Zadnje od Intervju

Idi na Vrh
X