Bend koji je osnovan 1984. godine okupljanjem njegovih tadašnjih članova oko vatre zapaljenje u Stonehengeu nije zaobišao Hrvatsku na svojoj slavljeničkoj turneji. Nakon Pule na red je sinoć došao i Zagreb. U klubu na savskom nasipu Ozric Tentacles su izašli pred publiku željnu njihovog psihodeličnog space tripa.
Instrumentalni bend okupljen oko 62-godišnjeg gitarista i klavijaturista Eda Wynnea i ovog puta je bez problema bacio zagrebačku publiku u trans – koliko god zvučalo ovo otrcano, ipak je istinito. Također je ponovljen i stari scenarij po pitanju publike u kojoj se našao solidan broj mlađih vatrenih fanova koji kao da su se natjecali u prvim redovima tko će više i višlje neumorno skakati uz hipnotičke ritmove Ozric Tentaclesa, benda o kojem se i dalje prenose informacije na onaj najstariji način: od uha do uha.
Ozric Tentacles bi se čak uvjetno mogli nazvati i svojevrsnim kultom, obzirom da cijelu svoju karijeru žive po hipijevskim pravilima, potpuno neopterećeni trendovima u glazbenoj industriji, kao i samom tom industrijom kao takvom, s kojom i ako su se ikada susreli, nikad im nije palo na pamet da ulaze u kolo s major diskografima. U 40 godina snimili su 30 albuma po svom guštu, ali očigledno i guštu svog sljedbeništva.
I oni stariji s kojima sam razmijenio par riječi te večeri imali su identičnu priču o svom prvom koncertnom susretu s Ozric Tentacles, kao vjerojatno i ona neumorna omladina u prvim redovima, a to je da je svakoga na taj prvi koncert netko iskusniji doveo uz riječi: „Nećeš moći vjerovati kakav je ovo bend.“ I svakom je ta inicijacija odredila dobrim dijelom i daljnji glazbeni ukus.
Bend je s početkom svog rada krenuo u zvučno, ali i vizualno psihodelično ozračje koje je 1960-ih haralo Velikom Britanijom i SAD-om, a s vremenom se tu lijepio jazz, dub, tribal, drum’n’bass i techno beat tako da danas grupa zvuči kako začudni amalgam svega i svačega, ali i dalje u službi psihodeličnog duha koji za misiju ima izuvanje publike iz cipele u kojem god stilu ili žanru se nalazio okidač za njeno prepuštanje ritmu.
Čak i po izboru instrumenta Wynne odaje sliku virtuoza nesklonog kalkuliranju u imidžu. Naime, dok bi veliki broj gitarista u njegovoj ulozi težili tome da im je u rukama neki Gibson ili Fender, on pak svira Ibanezov Steve Vai model s izdubljenom ručkom za nošenje u tijelu gitare – nešto što je bio kratki pomodni krik među gitaristima krajem osamdesetih i nikad više nakon toga. No uvijek je na koncu bitna svirka, a to je teklo besprijekorno sinoć.
Setlista na ovoj turneji na kojoj je u fokusu i prošlogodišnji album „Lotus Unfolding“ nije se mijenjala ni u Zagrebu, jer su svi „okidači“ bili strateški dobro raspoređeni i balansirani i dakako usklađeni s psihodeličnim video programom i svjetlosnim efektima.
Ozric Tentacles su startali s recentnom „Green Incarnation“, a potom zakotrljali „Eternal Wheel“. Zatim su kroz vremensku crvotočinu skočili do svog drugog albuma i naslovne „Erpland“ i nešto mlađe „O-I“, te opet skočili u sadašnjost do naslovnog instrumentala s novog albuma „Lotus Unfolding“.
Slijedile su „Sniffing Dog“, „Burundi Spaceport“ i „Ayurvedic“ da bi tour the force finale došle s „Jellylips“ i „Sploosh!“, te „Kick Muck“ na bisu nakon što se iz svih grla orilo: „We want more“.
Možda je moglo još malo duže, ali treba uzeti u obzir da je i predgrupa, tj. dvojac Silas & Saski dio klavijaturističkog krila Ozric Tentaclesa, pripremao teren za zvijezde večeri. Dakako, riječ je o klavijaturisti Silasu Neptuneu u društvu multiinstrumentalistice i pjevačice Saskie Maxwell čiji je ambijentalni nastup bio poput paljenja incensea prije nego li su Ozric Tentacles sve povukli u svoju tribal-psihodeličnu svemirsku vožnju, koja neprekinuto traje već četrdeset godina.