Oni su, kao što znamo, bili tri prijatelja koji su se sjajno zajebavali nešto više od tri desetljeća. Možda i najveći kultni bend na svijetu, podjednako poznat radi Albinija osobno kao i svega onog što su nam ostavili u svojoj dugoj karijeri.
Ode barba. Kako najkraće opisat lika u jednoj riječi, a da je jasno koliko nam je bio blizak i kakvu je imao ulogu u našim životima?
Nekidan sam na kavi svom starom pričao o Steveu Albiniju, kroz anegdotu sa Nirvanom i vodoinstalaterom. Mogao sam mu samo umjesto toga reći: “To ti je lik preko kojeg sam upoznao većinu svojih prijatelja u životu”, ili “to ti je lik na kojeg brijemo ja i moji frendovi svirajući neslušljivu buku od puberteta naovamo, koju (skoro) nitko drugi ne sluša”. Jebiga.
Ode barba i ostavi nas zatečene, šokirane, bez riječi. Jer je uvijek banalno. A ovo je sad too much, ko kad je umro Bowie al’ s razlikom što je on bio Marsovac a ovaj jedan od nas, s kojim imamo toliko sličnosti, koji je slušao Sexu isto k’o i mi, koji je druželjubivo svirao Mati Škugoru u Primoštenu, i tako dalje, i tako dalje. Na stotine ganutljivih tekstova smo vidjeli u zadnja dva tjedna, od armije njegovih suradnika i prijatelja, potresenih preranim i banalnim odlaskom jednog od nas. Srećom, još je jedan album bio spreman na objavljivanje i prije nemilog događaja, benda s kojim je svirao zadnjih trideset godina – Shellac.
Oni su, kao što znamo, bili tri prijatelja koji su se sjajno zajebavali nešto više od tri desetljeća. Možda i najveći kultni bend na svijetu, podjednako poznat radi Albinija osobno kao i svega onog što su nam ostavili u svojoj dugoj karijeri. Za mene osobno Shellac su prije svega tron koji se sastoji od prvog albuma, ranih singlova, “The Futurist” EP-a i “Live In Tokyo”. Nakon toga mi dolaze druga ploča, “Kill him, fuckin’ kill him”, te sve one “druge” genijalne stvari kojih je itekako bilo na svim nadolazećim albumima. Moram priznati da mi je i “Dude Incredible” bio sjajan, izvanserijski album, što sam tada pripisao posljedici činjenice da ne štancaju nego imaju duge pauze i pomno biraju materijale koje će staviti na nove albume. Plus što ih mogu dugo brusiti i live, ispipavajući usput bilo publike uz nove stvari. No, ostaje činjenica da je to njihova zabava pa onda nakon toga i naša i to je potpuno legitimno, takav bi svaki nezavisni bend i trebao biti. Indie, štogod to više je, ako je išta.
Prva stvar koja me šokirala je činjenica da većina pjesama zvuči kao da su se maksimalno trudili da stvari budu vremenski što kraće. Naratorstvo po kojem ga znamo, na momente me dosta podsjetilo i Big Black i Rapemana (kojeg danas kao da se svi srame i ne žele spomenuti radi provokativnog imena, debili!) kao naravno i svega što Shellac ima do sada iza sebe. Vjerojatno mi neke stvari ni ne bi izazivale takve asocijacije da ga ne konzumiramo u ovakvoj situaciji.
Što stvari idu dalje to su mi sve bolje i bolje, zaključno s najboljom pjesmom albuma “I don’t fear hell”. “‘Ko je vas poznavao ni pakao mu neće teško pasti” prvo mi je palo na pamet i koliko god bilo banalno i suludo, opet mi ima nešto toliko Albinijevsko u sebi. Izvrstan groove na neku foru sličan “Ill porno star”, sa odličnim završnim momentom “rasviravanja”. I taman kad se opustiš i kreneš uživati u ploči – to je to, vrati na početak.
Iduća koja mi je sjajna je “Days are dogs”, a nažalost vozi samo nešto duže od minut i pol, tri kruga i aj bok. Super tekst. Tematski bigblekovska “Scrappers” velikodušnih je dvije minute i dvadeset sekundi, a možda najviše baca na prvi album i već spomenutu za mene zlatnu fazu Shellaca. Već nas vidim kako zagrljeni negdje urlamo “We’ll be pirates!” iz publike i guštamo ko prasad.
“Wednesday” je nešto duža, sporija i laganija. Ima mračni završetak i odličnu atmosferu i vjerojatno je “najozbiljnija” stvar na ploči. “How I Wrote How I Wrote Elastic Man (Cock & Bull)” ima super kvazi-filozofski tekst otpjevan u Fugazi maniru. Nekako mi djeluje da bi uživo super funkcionirala za uvod u koncert. Kao uostalom i prva, udarna “WSOD” koja me iz nekog razloga podsjetila na “The Guy Who Invented Fire”, a u kojoj je stih “Urine, blood and hair / Those three always come as a set” – efektno i napucano te sjajno za početak albuma, uz opet himničan, da ne kažem “refren”: “Get that man a medal!”.
“Tatoos” je sporija i atmosferična, sve bizarnijeg teksta kako pjesma ide dalje (“We should raise a ghost army / Volunteer ghosts, enlisted ghosts / Help the living help the dead with their tools”). Vjerojatno najbrža “Chick new wave” i najbanalnija “Scabby The Rat” su mi trenutno najslabiji momenti albuma, ali pozicionirani tako da ne ometaju flow niti su višak, isto kao što npr. “Boche’s Dick” ima svoju funkciju na AAP.
“Girl From Outside” nešto je sporija, mračnija i teatralnija. Za kraj smo dobili na momente ozbiljan i mračan, ali prije svega zaigran i avanturističan album, poput samog benda. Koliko god na prvo slušanje bio razočaran što nema stvari od 7-8 minuta i atmosfere kojoj bih najradije da se vrate, kumulativno ovo je možda i najbolji noviji Shellac koji smo dobili od trećeg albuma naovamo, uz ozbiljnog takmaca u predzadnjem albumu.
Kao i uvijek, prekrasno upakiran u efektan deluxe omot (na kojem se Bob Weston vizualno poigrava s banalnostima kao što to rade i s nekim od muzičkih elemenata), dokazujući da je nezavisni bučni rock i ljubav i entuzijazam i istinska alternativa muzičkom biznisu i parametrima kojima smo svi podvrgnuti u “stvarnom”, 24/7 životu. Hvala ti barba na svoj plastici koja će nas na to podsjećati do kraja života!
Ocjena: 9/10
(Touch And Go, 2024.)