Svega se tu izdogađalo u zadnjih desetak godina otkako ih nema, a povod njihovom djelomičnom nestanku također je bio razvod dvoje ljudi iz benda. Srećom, nestanak je tek djelomičan jer su prije nekoliko godina, najviše zaslugom i radom Steve Shelleya krenuli objavljivati na Bandcamp platformi praktično cjelokupnu live arhivu svog bogatog tridesetogodišnjeg rada.
Spletom privatnih okolnosti Sonic Youth zadnjih godina konzumiram na jedan skroz nov način koji vjerojatno nije nepoznat i drugim ljudima koji imaju razvod iza sebe uz famoznu podjelu materijalnih stvari (kod mene, realno: ploča) nakon istog. Kad mi bilo koji stari album naleti, na ploči ili CD-u kupim ga i iznova ga otkrivam kao da nam je prvi put. Imam i desetak tejpova koje ponekad zavrtim kako mi dođe, a među ostalim nabavio sam i solo Kim album jer mi se dosta svidio u momentu kad je izašao, kao i eksperimentalniju kompilaciju, zadnji album iz 2022. “In/Out/In”, uz standardan rastući opus uvijek aktivnih Thurstona i Leeja.
Svega se tu izdogađalo u zadnjih desetak godina otkako ih nema, a povod njihovom djelomičnom nestanku također je bio razvod dvoje ljudi iz benda. Srećom, nestanak je tek djelomičan jer su prije nekoliko godina, najviše zaslugom i radom Steve Shelleya krenuli objavljivati na Bandcamp platformi praktično cjelokupnu live arhivu svog bogatog tridesetogodišnjeg rada. Opet, spletom slučajnih okolnosti, imao sam privilegiju da im pomognem digitalizirati master source kazete “Live in Slovenija 1985/1987” te sam tako dobio i najveću satisfakciju u svojim dječačkim SY očima a to je da su me bogovi potpisali za nešto na nekom svom albumu. Puno je i puno me veseli što samo daje dodatnu vrijednost svemu ili kao što Torcida kaže – “ljubav ostaje”.
Ono što se na novom duplom live vinilu nalazi zadnji je američki koncert benda koji je u tom trenutku imao za basistu Mark Ibolda iz Pavementa što je samo dodatni plus za standardnu postavu jer Sonic Youth s tri gitare uvijek bolje zvuči od Sonic Youtuha s dvije gitare, više je slojeva i više gušta za nas, a pretpostavljam da je tako bilo i njima u to vrijeme. Jim nije ni trebao napuštati bend da se mene pita. Ne znam ima li to ikakve veze sa skorašnjim raspadom benda i možda zamorom Kim da uopće svira nakon svega što se izdogađalo u njihovim privatnim životima tih nesretnih dana, nagađam. Bilo kako bilo, ne čuje se nikakav nesklad, kaos ili svađa, dapače, bend je opušten, poletan i zaigran, na momente dosta furiozan, što se sve i iz same setliste da iščitati.
Sonic Youtuh imaju toliko podjednako dobrih faza i barem 15 najboljih albuma u svemu tome da je po meni potpuno imbecilno i nemoguće izbaciti 10 ili 20 pjesama i proglasiti ih best of materijalom grupe. Ovo je bend čija je cijela karijera jedan ogroman best of, uz naravno momente manjeg nadahnuća i traženja smjera, ali kod njih je to rijetko trajalo više od pola ili jednog albuma, pa sve do samog kraja.
Uzevši navedeno u obzir samo je pitanje što će se dama i gospoda u datom trenutku sjetiti odsvirati i koliko će to biti zanimljiv izbor, kao što je zanimljiv izbor na ovom dvostrukom vinilu koji ima barem tri zaista neočekivane pjesme u playlisti: prastari “Inhuman” razvučen na više od dvanaest minuta s kojim sve završavaju, a opet i to ima neku svoju logiku. Ipak je to jedna od prvih stvari koju su napravili, pa je zgodno da se neki krug života benda s njom i zatvori.
Nadam se ipak da je to zatvaranje privremeno iako me za sada svi događaji oko benda i njihovih privatnih karijera debelo opovrgavaju. Thurstonov hit “Psychic Hearts” sa solo albuma jednako je neočekivan kao i Kimina mračna oda ženskim pravima “Flower”, koja je ipak nekako muzikalnija i slojevitija nego original iz 1986., iako je očito da ima dosta impro situacije u egzekuciji. Bilo kako bilo, napucani su, svira im se.
S meni najdražeg “Badmoon Rising” nas časte s čak pet songova, ako računamo i već spomenuti “Flower”. Mogu samo misliti kako bih se “naježio” uživo na uvodnu “Brave Men Run” kad me u sobi ovako rasturila. Počinjali su oni gigove s “Teenage Riot” i bilo je epski, ali ovo je ipak meni level više. Ništa manje impresivne nisu ni uvijek efektna “Death Valley 69”, “I Love Her All The Time” i “Ghost Bitch” koje ustvari same već čine skoro trećinu ovog live albuma. Poprilično dobar score sa meni najdraže ploče.
Ništa niti milimetra ne ukazuje na mogući kraj i oproštaj od publike a vokalno su i Kim i Thurston totalno na visini zadatka. Lee je očekivano (pre)skroman sa “svojim” stvarima, moglo je i trebalo još pogotovo uz nabrojane bizarnosti. Od njega tako idu samo dvije – stari “Daydream” klasik “Eric’s Trip” i “What We Know” sa zadnjeg albuma, a s kojeg su tu još “Sacred Trickster” i “Calming The Snake”. Meni je ta ploča odmah bila odlična i s nekom mladenačkom energijom kojoj se tada od njih nisam baš nadao.
Umjesto da se puno bave zadnjim albumom (koji je tada već bio dvije godine star, pa je možda i to dio razloga ovolikom šaranju posvuda) ubacuju neobaveznu/šaljivu “Starfield Road”, koja funkcionira uz svoj standardni neopterećeni šarm najspontanijeg albuma kojeg su ikad izbacili, a tu je i zgodan komadić auto-ironije koju Thurston očekivano šarmerski isfurava prije nekoliko stvari. Poprilično su energične “Kill Your Idols” te “Sugar Kane” i “Drunken Butterfly” (zadnja prije biseva) sa slabo više i spominjanog “Dirty” (moguće zato jer je toliko bio “komercijalan” i hitoidan), uz jedinu stvar sa “Evol”, uvijek prekrasnu “Tom Violence”.
Ono što me u njihovom “svaštarenju” ove večeri fascinira je kako u par minuta uspiju uhvatiti duh albuma s kojeg je određena pjesma i tako nas baciti u neku od tih impresivnih godina kada su sve sami sebi definirali i crtali, korak po korak, produkcijski i emotivno, stvarajući svoj unikatni nezaboravni jezik. “Kotton Krown” je nažalost također jedina stvar sa “Sister” ali ima onaj svoj slatkasti singalong moment koji kao publika želimo, pogotovo ako ih konzumiramo live. Svemu skupa sigurno dodatnu ljepotu daje kristalno čista produkcija i zvučna slika u kojoj ničeg ne nedostaje niti je išta prenaglašeno, sve je u duhu pjesama i energične izvedbe. Publika je euforična što se da naslutiti po reakcijama između stvari. Nešto sam manje zadovoljan s omotom koji ima poprilični bootleg vibe i čini mi se da je moglo grafički biti malo interesantnije, ali to je neka crta koju imaju otprije, da live albumi nemaju onu grandioznost pojedinih omota koju su studijske ploče imale, pa sve ostaje na tom tragu.
Nezahvalno je pisati o nečemu što mi je toliko (bilo) bitno u životu, kroz faze i faze, iz albuma u album, a danas kad prisilno apstiniramo toliko dugo mogu tek osjetiti razliku. Ona rupa koju svi negdje potajno osjećamo, svak na svoj način, već dvanaest godina, nema ih. Nema ih a opet su tu, živi su, stvaraju dalje, i poklanjaju nam ovakve prekrasne bendovske bisere vrlo često, možda i češće nego smo zaslužili. Kako bi rokenrol bio dosadan da ih nije bilo, iz godine u godinu je sve jasnije i jasnije. Sjećanja na proživljene gigove žive, osvježena ovakvim bljeskovima graciozne buke. A Thurstonova knjiga samo što nije. Hvala divni ljudi. Keep it coming.
Ocjena: 9/10
(Silver Current Records, 2023.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
