Album ‘Pull the Rope’ ispunjen je bogatom mješavinom zapadnoafričkih highlife ritmova, novovalnog dance punk groovea, afrofuturističke elektronike i moćnog vokala nigerijske pjevačice Eno Williams.
Londonski kolektiv Ibibio Sound Machine prevalio je veliki put od objave istoimenog prvijenca iz 2014. do petog albuma „Pull the Rope“, s kojim dolazi u program povratničkog INmusica. Nakon lanjskih nastupa ispred Coldplaya na Wembleyu ova ekipa tražila je i dobila dragocjenu asistenciju šefildskog top producenta Rossa Ortona, proslavljenog s Arctic Monkeys. Premda su i njegovi prethodnici regrutirani iz tabora Hot Chipa napravili jako dobar posao u produkciji prošlog albuma „Electricity“, čini se da ih je Orton još bolje razumio.
Usporedba s Talking Heads iz faze „Remain in Light“, koja je pomalo pratila Ibibio od samog početka karijere, ovdje ipak ima najviše smisla. „Pull the Rope“ je njihovo najzrelije izdanje, ispunjeno bogatom mješavinom zapadnoafričkih highlife ritmova, novovalnog dance punk groovea, afrofuturističke elektronike i moćnog vokala nigerijske pjevačice Eno Williams. Na naslovnici novog albuma opet je istaknuta samo njezina fotka, pa je prvi dojam da ostali članovi kolektiva imaju uloge pratećih muzičara, ali unutarnji raspored zapravo je bitno drugačiji.
Mozak operacije je australski saksofonist Max Grunhard koji se nakon studija na jazz konzervatoriju iz Sydneya preselio u London, skupio desetak godina staža na session svirkama i pridružio se afrorock bendu KonKoma, gdje se trajno povezao s ganskim gitaristom Alfredom Bannermanom, bivšim članom legendarne Osibise. Pod imenom KonKoma 2012. snimljen je jedan album za londonski vintage afro label Soundway. Na istoj etiketi dvije godine kasnije pojavio se Ibibio Sound Machine.
Dok je KonKoma zvučala uglavnom kao nostalgična posveta staroj Osibisi, novi projekt je u startu dobio crtu autentičnosti u liku i djelu Eno Williams koja je u njega unijela kulturni identitet nigerijskog naroda Ibibio. Drugi dio imena očito je asocirao na planetarnu latin pop atrakciju iz 1980-ih Miami Sound Machine. Uz Williams, Grunharda i Bannermana, u osmočlanu interkontinentalnu postavu ISM-a ušli su brazilski perkusionist Anselmo Netto, ganski basist Philip Ambrose, londonski bubnjar Jose Joyette, trombonist / klavijaturist Tony Hayden i trubač / klavijaturist Scott Baylis. Preko toga su još nabacili hrpu elektronike i počeli eksperimentirati s afro funk ritmovima na tragu Talking Headsa ili skoro zaboravljenih bristolskih jazzy punkera Rip Rig & Panic (s kojima je pjevala tinejdžerica Neneh Cherry).
U novovalnoj epohi to bi bila skoro sigurna dobitna kombinacija. Međutim, četiri desetljeća kasnije moglo se samo nagađati hoće li Ibibio Sound Machine pronaći svoju publiku izvan londonskog melting pota. Live premijera na francuskom zimskom festivalu Les Rencontres Trans Musicales ocijenjena je vrlo uspješnom, najavni singl „Let’s Dance“ bio je podebljen klupskim nu-disco remixom Faze Actiona, album su oduševljeno dočekali BBC i Guuardian, dok je NME bio ponešto suzdržaniji.
Na drugi album „Uyai“ (ljepota) čekalo se do 2017., a u međuvremenu je Ibibio izmješten sa Soundwaya na indie rock label Merge Records, što mu je dalo znatno širu perspektivu. Na klavijaturama je gostovao ganski veteran Emmanuel Rentzos, još jedan bivši član Osibise i KonKome.
Treći album „Doko Mien“ predstavljao je iskorak na disco i synthpop teritorij, ali u koncertnoj interpretaciji zadržali su prepoznatljivi organski zvuk afro benda. To je precizno zabilježeno na koncertnom albumu „Live at Earth“ s integralnom 87-minutnom snimkom najvećeg londonskog solo giga odsviranog 2019. u dvorani Evolutionary Arts Hackney. U tom izdanju posebno je briljirao gitarist Alfred Bannerman, a istaknuo se i novi ganski perkusionist Afla Sackey. Zvijezda večeri bila je, naravno, Eno Williams koja je u međuvremenu postala prava afro soul diva poput Angelique Kidjo.
Četvrti album „Electricity“ je već svojim naslovom najavio novi stilski zaokret, a najvidljivija promjena bio je angažman vanjskih producenata iz Hot Chipa. S njima je i Eno Williams odigrala drugačiju ulogu i zapjevala na engleskom jeziku, što u udarnim pjesmama „Electricity“ i „17 18 19“ dosta podsjeća na Grace Jones iz doba „Nightclubbinga“. Svestrani Ross Orton dodatno je proširio zvučnu sliku ISM-a na albumu „Pull the Rope“. Neke od ovdje primjenjenih inovacija zapravo su se mogle čuti ranije u njegovom radu na izvrsnom debitantskom Working Men’s Cluba, ali rezultat je svejedno impresivan. Kako će se novi materijal uklopiti u standardni koncertni repertoar doznat ćemo vrlo brzo na INmusicu.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
