Pomalo neočekivano novi film Scotta Becka i Bryana Woodsa je pred sam kraj 2024. zasjeo na vrh liste najboljih ovogodišnjih horora, no bitka za taj naslov nije ni približno gotova.
Nezavisna filmska kuća A24 u posljednjih desetak godina donijela nam je neke od najboljih naslova u žanru tzv. elevated horrora s filmovima redatelja kao što su Ari Aster i Robert Eggers, ali i oskarovskih drama, pa je tako na dodjeli nagrada za 2022. godinu pomela ceremoniju s “Everything Everywhere All at Once”, dodavši im i Oscar Brendana Frasera za najboljeg glumca u “The Whale” kako bi zacementirala status indie velesile na teritoriju obično rezerviranom za naslove velikih filmskih studija.
Kritike za njihove naslove mahom su izrazito pozitivne, pa se često gledatelj može pitati koliko se njihovim naslovima koja zvjezdica u recenzijama dodaje inercijom, samo zato što film nosi njihov žig. Sudeći po traileru za novi film strave Scotta Becka i Bryana Woodsa “Heretic”, činilo se da bi u pitanju mogao biti upravo takav slučaj.
U njemu vidimo dvije mlade misionarke Crkve svetaca posljednjega dana (vrlo dobre Chloe East i Sophie Thatcher) koje na svojoj misiji preobraćenja dolaze u posjet gospodinu Reedu kojeg u svojem prepoznatljivom stilu koji kapitalizira na kombinaciji šarma i nelagode građenom već desetljećima igra sad već vrlo zreli Hugh Grant. No, ovaj put njegov lik ima i izraženu mračnu crtu i otkrivamo da njegov plan za gošće koje za vrijeme nadolazećeg nevremena uključuje više opasnosti od provokativne konverzacije o problematici teologije te pitanjima vjere i ateizma.
Vidimo kako napetost između troje protagonista raste te da miris pite od borovnica koju njegova supruga navodno peče zapravo dolazi od mirisne svijeće kakvu već možete naručiti iz trgovine produkcijske kuće kako popratni merch vezan za film. A zatim vidimo i to da će film skrenuti u područje tipično za filmove strave u kojima se sestre Paxton i Barnes bore za preživljavanje, što nam se kao gledatelju čini kao već stoput viđeno na filmu.
Ipak, Beck i Woods, inače scenaristi postapoliptičnog horor megahita “A Quiet Place” te redatelji lanjskog ne pretjerano sjajnog SF-a s dinosaurima “65” ovdje uspijevaju izvući maksimum iz potencijala novog filma, zadržavajući napetu atmosferu mnogo duže nego što se dalo naslutiti iz najavnog videa. Osim toga, glavni adut koji drže u rukama osigurao im je Grant u vjerojatno najboljoj ulozi svoje karijere koju igra s opipljivim guštom uživajući u dijaboličnosti svog lika kojoj suprostavlja svoj zaštitni ranije spomenuti rastreseni šarm.
Druga stvar koja uzdiže “Heretic” iznad sličnih žanrovkih ostvarenja vrhunski je rad kamere za koji je zaslužan Chung Chung-hoon, direktor fotografije najpoznatiji po svojim suradnjama s korejskim genijalcem Parkom Chan-wookom (“Oldboy”, “Lady Vengeance”, “The Handmaiden”) koji zakučastu kuću strave u kojoj su junakinje zarobljene čini opipljivo klaustofobičnom i nevjerojatno stvarnom.
“Heretic” je največim dijelom film o sukobu religijskih i antireligijskih svjetonazora i kao takav sadrži mnogo razgovora koje možete smatrati zabavnima premda ne donose nikakve nove ideje koje nisu pred dvadeset godina izložene u knjigama Denneta, Hitchensa i Dawkinsa i nakon toga do zadnjeg atoma ponavljane u bilo kakvim internetskim raspravama vezanima za tu temu.
U filmu su neke od njih ipak ilustrirane kroz zanimljive parele s popularnom kulturom, od društvenih igara do rock glazbe, što pak rezultira s par odličnih “needle dropova”, tj. trenutaka u kojima neka poznata pjesma preuzima glavnu riječ u sceni, pa tako judaizam, kršćanstvo i islam postaju The Hollies, Radiohead i Lana Del Rey.
Pravila žanra do kraja morat će dovesti do situacije da filnale filma ne kapitalizira u potpunosti na odličnoj atmosferi napetosti i nelagode koja ispunjava i više od samo prve polovice filma, ali redatelji “Heretica” ne čine ni jednu grešku koja bi film dovela do raspada kakav prečesto doživljavamo čak i u boljim recentnim srodnim naslovima (vidi primjerice hvaljeni “Longlegs”).
Umjesto toga, film koji je o vjeri u završnici iziskuje ono što je William Friedkin u upravo tako naslovljenom dokumentarcu o svom hororu o vjeri, još uvijek najboljem te vrste (“Exorcist”, 1973.), nazvao “Leap of Faith”, odnosno ako ćete stati s druge strane rasprave centralne za ovaj uradak, “suspension of disbelief”, premda je moguće zastupiti i tezu da bi bez takvog elementa cijela diskusija o vjerovanju i nevjerovanju ostala samo na razini ispraznoga prepucavanja.
Pomalo neočekivano “Heretic” je pred sam kraj 2024. zasjeo na vrh liste najboljih ovogodišnjih horora, no bitka za taj naslov nije ni približno gotova jer ranije spomenuti Robert Eggers na Božić nam donosi svoj novi film, remake preko stotinu godina starog “Nosferatua” kao vjerojatno najiščekivaniji naslov u žanru ove godine. Bez dvojbe, ljubiteljima strave veselje je naviješćeno.
Ocjena: 8/10
(A24, 2024.)