Je li posljedica tabloidiziranja medija rezultat većinskog ukusa konzumenata, kako nam se često prodaje, ili ti isti konzumenti baš i nemaju pretjerano puno izbora? Tako otprilike zvuči popularna dilema okruglih stolova. Bučni ulazak kabelskih operatera na ovdašnje tržište od prije nekoliko godina donijelo je na naše TV-ekrane naizgled pregršt izbora, no malo nam se toga boljega programski ponudilo.
Od drevnih vremena kada nam za dva kanala daljinski skoro nije ni bio potreban, a televiziju smo smatrali edukativnim, informativnim i zabavnim čudom, navika buljenja u ekran ostala je jedini atavizam. Buljenje koje je, poduprto današnjom beskonačnom TV-ponudom, u mnogim pojedinačnim slučajevima preraslo u način života. Naslanjajući se na nikad oslužbenjenu maksimu neoliberalnog kapitalizma „radi-kupi-potroši-umri“, kabelska televizija, kakvu u osnovnim paketima gledamo posljednjih godina, izbanalizirala je, izvitoperila, pročistila i ispeglala stvarnost koja nam se ponajprije nudi u dokumentarnim – u pravilu najgledanijim – programima.
Dični National Geographic Channel je, primjerice, svoju reputaciju „profesionalnog i edukativnog“ programa načeo još krajem devedesetih. „National Geographic je nekad prikazivao dokumentarce čuvenih prirodoslovaca i istraživača, poput Jane Goodall i Jacquesa Cousteaua, a danas nam servira emisije o lezbijkama u brazilskim zatvorima, čovjeku koji je u ljubavnoj vezi s plastičnom lutkom te osobi koja vodi ljubav s vlastitim automobilom. Što se, pobogu, dogodilo?“, zapitao se Alan Mairson, američki freelance novinar, koji je 2008. otišao s mjesta urednika u magazinu National Geographic. Vodeći ljudi „Nat Geo“ brenda, koji je u vlasništvu News Corporation Roberta Murdocha, nedavnog grobara britanskog časopisa News of the World, i koji ekranom ulazi u 160 milijuna domaćinstava u svijetu, zbog poslovnih su veza autocenzurirali, tvrdi Mairson, priču o medijskim cenzurama u Kini, tijesno surađivali s gabonskim diktatorom Omarom Bongom te neizravno stajali iza regrutiranja indijskih momaka u vojsku i mornaricu. „Kako je moguće da se takvo cijenjeno medijsko ime, koje je nekad slavilo sve dobro u svijetu, našlo u takvoj uredničkoj bijedi?“, još jednom se zapitao Mairson.
Najjači aduti kabelskih operatera, kanali poput National Geographica, Discovery Channela, Historyja i sličnih, vrlo vješto izbjegavaju zamku upadanja u sferu kontroverznosti, pružajući iluzorni dojam da njihove emisije često hodaju po rubu. Po tisućiti put se prekopava oko Roswella, neuspješno se love duhovi, razbijaju beskorisni mitovi, divi se naprednim oružjima, analiziraju se drevni susreti s izvanzemaljcima što je Eric von Denyken napravio još prije 30 godina… No, zato se znanstvene dogme, koje se – s više ili manje uspjeha – zadnjih godina preispituju i ozbiljno dovode pod znak pitanja, ne diraju. Teorija velikog praska, teorija relativnosti i globalno zatopljenje, primjerice, za ove su dokumentarne kabelske brandove – svetinje. Također, čuvena snimka Armstrongovog „maleno-velikog“ koraka na Mjesecu još uvijek se nudi kao stoposto autentična, iako je to nedavno osobno demantirao i Henry Kissinger, alfa i omega nekoliko američkih administracija („Sletjeli smo na Mjesec, ali pustili smo lažnu snimku iz tehničkih razloga.“). Nadalje, u osinje gnijezdo raznih urotničkih teorija o napadima na New York i Pentagon se ni ne pomišlja zagaziti, a o kontroverznoj GMO-industriji se može čuti jedino nešto poput toga da „unapređuje produktivnost sjemenja i hrani gladne države“. Dalje>>