Kako znate da je koncert bio dobar? Tako što osvrt na njega čitate s dva dana zakašnjenja…
Već godinama nije tajna: ako odlučite večer provesti na koncertu Kawasaki 3P-a, dobar provod je zagarantiran. Do te mjere čak da bi dečki mrtvi hladni mogli na kartama napisati da refundiraju novac ako se nađe kakav nezadovoljnik.
U subotu se u novom zagrebačkom rokenrol klubu nazvanom Vintage Industrial Bar dogodio klupski koncert Kawasakija na kojemu se, iako praktički nije uopće bio oglašavan osim na društvenim mrežama, okupio nevjerojatan broj fanova i prijatelja koji su došli proslaviti činjenicu što je apokalipsa omanula. Prvo nekoliko riječi o Vintageu: Zagreb je konačno dobio rokenrol klub. Mjesto se nalazi u Savskoj 160, što je zapravo odlična pozicija, uređeno je jednostavno i nepretenciozno, s engleskom ciglom umjesto okrečenih zidova, u pravom industrijskom stilu. Klub je prilično velik, otprilike veličine dobrog starog, nikad prežaljenog Kulušića, što znači da se u njemu mogu održavati ozbiljni koncerti (koristim priliku da apeliram na Matu da tamo prebaci Žedno uho iz neadekvatnog NKC-a Park).
Teško mi je pisati o Kawasakiju, jer imam posebno intiman odnos prema tom bendu, još od samih prapočetaka njihova suludog postojanja. Sjećam ih se još iz devedesetih, iz postave u kojoj su danas ostali tek Tomfa i Toni, kad su po zagrebačkim klubovima svirali koncerte za pedesetak prijatelja i s repertoarom od desetak uvijek istih stvari.
Sjećam se kao da je bilo jučer, a ne prije skoro dva desetljeća: prvi puta sam ih slušala na nekakvoj brucošijadi, čini mi se ADU-a, i nisam mogla vjerovati onome što vidim. Hrpa luđaka obučenih u dječje šlaufove, maske i peraje skakutala je po stejdžu, dok je nekakvo čudnovato stvorenje s fantastičnim pank glasom kao iz pakla pjevalo dadaističke tekstove bez značenja. Zapamtila sam genijalnu energiju koncerta, no u ono je vrijeme scena bila neobično živahna, pa mi je Kawasaki na par godina ispao iz vidokruga. Spletom bizarnih okolnosti, krajem devedesetih zadesilo nas je i prijateljstvo, pa sam nekoliko godina bila cimerica s Robijem Valkajem, tadašnjim bubnjarem K3P-a, i Tomfom. Kawasaki mi je doslovno postao ‘bend za po doma’, šminkala sam ih i oblačila za koncerte, umotavala ih u vreće za smeće, prozirne i aluminijske folije i slične rekvizite, pomažući im da izgledaju što blesavije u skromnim produkcijskim uvjetima. Zahvaljujući činjenici da su tada u njemu svirala čak dva sveučilišna profesora, lingvist Šojat na saksofonu i psiholog Babke na gitari, Kawasaki je bio i kućni bend Kluba studenata Filozofskog fakulteta, aktivno podržavajući akcije kluba redovitim svirkama uz događanja koja je klub organizirao, od prosvjeda protiv rata u Iraku, do pozivanja na izbore i smjenu Tuđmanove vlasti.
Mislim da nije preuzetno kategorički tvrditi da baš nikome nije palo na pamet da će K3P ikad nadrasti lokalne, kvartovske okvire. Meni sigurno nije, a potpuno sam uvjerena da ni samom bendu nikada nije bilo ni u primisli da će uopće izdati album. U starim postavama kroz koje su se izredale mnoge njuške zagrebačke punk rock scene, od Klita, Robija, Pljuge, Šojata, Šarca iz Brkova, Sprleta iz Babilonaca, Zoida, Debelog iz Skretničara, nije postojala ambicija za profesionalizacijom, samo pankerska strast za klupskim koncertima.
Nakon pretumbacija u bendu i subverzivnih nastupa na Dori, počinje topla rokenrol priča o vrtoglavom uspjehu. Dečki prestaju biti borongajski kvartovski bend i postaju prvo zagrebački, a potom i hrvatski bend. Dolaze Viduka, Borščak, Demirel i Pavlica, bend postaje sve brojniji, sve usviraniji, izlaze albumi, padaju Porini, Crni mačci, koncerti su sve brojniji i veći, struktura publike sve raznolikija. Zvuk od sirovog garažnog punk noisea s početaka postaje omekšan ska i reagge ritmom koji postaje imanentan bendu i čini ga prepoznatljivim na prvi takt, Tomfa od vrištavog paklara postaje punokrvni punk pjevač, bend stvara imidž najbolje koncertne zabave u regiji. Mijenja se sve, konstanta je samo činjenica da je svaki koncert dvosatno ludilo kojeg dečki sviraju s vidljivim guštom i strašću koji isijavaju iz njih i reflektiraju se u poslovično podivljalu publiku.
Ovaj subotnji koncert u Vintageu kao da je otvorio neku crvotočinu i vratio i bend i razdraganu publiku, sačinjenu uglavnom od prijatelja benda, dvadesetak godina unazad, u neko bezbrižnije vrijeme rane mladosti. Posebnu je notu reminiscirajuće sjete davala činjenica da se koncert održava na desetu godišnjicu Strummerove smrti, što je Viduka u nekoliko navrata posebno naglasio posvećujući mu svaku odsviranu notu. Kawasaki je osim poslovičnih hitova poput Kak si?, Ni da ni ne, Mupov-ska, premijerno izveo i par novih stvari kojima su najavili svoj treći album koji upravo pripremaju i koji će, ako je suditi po poslušanom, biti bolji od prethodnog Idu Bugari. Dvosatna svirka sa samo jednim bisom (lijenost ili starost, pitanje je sad?) bila je tek uvertira u genijalan tulum koji je potrajao dugo u noć, u zimsku bijelu noć. Možda nisam najobjektivnija na svijetu kad je u pitanju ovaj bend, ali sigurna sam da je tajna njihove obožavanosti upravo u tome što se vidi da su prijatelji koji naprosto vole to što rade i koji koncerte ne doživljavaju kao nešto što treba odraditi da bi spremili lovu u džep. Zato nema boljeg provoda nego se nakawasakitripat.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
