Robert Perišić ‘Uvod u smiješni ples’ – priča o postanku jednog od nas

U ovoj knjizi nema ni magije, ni spektakla, ni teških patnji, ni krvave Povijesti od stoljeća sedmog naovamo. U njoj su tek analize ‘banalnoga’ s kojima se možemo, a i ne moramo slagati, s kojima se možemo, a i ne moramo poistovjetiti.

Robert Perišić - Uvod u smiješni ples

“Uvod u smiješni ples” Roberta Perišića zahtijeva posebnu vrstu čitatelja. Koju – ne bih znao opisati. Isključimo li studente književnosti i široki krug Perišićevih prijatelja i poznanika, osoba koja bi ušetala u knjižaru, premetnula jednom ili dvaput ovu knjigu po rukama i rekla „To! To je ono što želim!“ naprosto mi je nezamisliva. Ne želim time reći da je knjiga užasna, niti da je Perišić loš pisac (naprotiv, njegov “Naš čovjek na terenu” jedan je od boljih hrvatskih romana u zadnjih deset godina), koliko želim reći da Perišić, kao ni bilo koji drugi hrvatski pisac (osim možda Hrvoja Šalkovića kojemu bi se ovo “pisac” možda moglo i osporiti) nije ni blizu statusa koji bi „natjerao“ ljude na kupovinu njegove romansirane autobiografije.

Biografije i autobiografije u marketinškom smislu uglavnom funkcioniraju po načelima industrijske logike, a princip izvlačenja novca iz pet minuta nečije slave ili iz leševa u izdavačkoj industriji nije nikakva nepoznanica. Perišić je, na svu sreću, miljama daleko od zvjezdanog statusa Nives Celzijus i sličnih poluproizvoda, a opet je dovoljno poznat i prepoznatljiv zbog čega je Profil (prije no što su iz njega otišli svi urednici vrijedni spomena i prije no što se u suradnji s Mozaik knjigom okrenuo posvemašnjem šundu) i pristao na rizik tiskanja ove apstraktne i pomalo egocentrične knjige koja se ne da lako svrstati u prigodne reklamne ladice. “Uvod u smiješni ples” skup je biografskih crtica isprepletenih kratkim esejima o ljudima, krajevima, događajima i fenomenima iz života jednoga Dalmatinca sa stalnom adresom u Zagrebu.

Tko u ovoj zemlji, ovakvoj kakva jest, čita ili – što je iz perspektive onih uključenih u proizvodni lanac još bitnije – kupuje knjige, veliki je misterij, ravan nekim teološkim zagonetkama. Tko od njih sudjeluje u diskursu kulture, a tko se vodi instinktom još je veći misterij. Većina je, čini mi se, ipak donekle prispodobiva. Pretpostavimo, dakle, da ste jedan od onih koji ne mari za biografske tekstove suvremenih, k tome još živućih književnika. Možda ste jedan od onih kojima čitava rabota smrdi na sumnjivi egocentrizam kojega nipošto ne treba podržavati. Možda ste jedan od onih koji knjige biraju po sadržaju sa stražnjih korica i ne vidite smisla u trošenju vremena na nečije memoare koji ni po čemu nisu važniji od vaših. Perišić, bome, nije ni Krleža, ni Matoš, ni Ujević pa da bi vam tom ili dva lijepo figurirali na polici. Daleko je on od ikoničkog statusa i pojava naslovnice njegove knjige smještene u regalu između pokvarenog videorekordera i biste Majke Božje Bistričke ne kazuje ništa o kulturnom rafinmanu posjedovatelja.

U svakom slučaju, ako se nalazite negdje unutar opisanog spektra – dio ste većine ionako malobrojnih konzumenata tiskane baštine. Moglo bi vas se, možda, olako odbaciti govoreći da tekstovi poput ovih ionako nisu namijenjeni vama no bila bi to višestruka greška. Perišićeva knjiga, načelnoj ideji unatoč, nije pisana u maniri zatvorenog i neproničnog pisma upućenog obitelji i prijateljima. Iako donekle podrazumijeva generaciju kao ciljanu publiku (priče iz JNA, priče o turizmu u socijalizmu i potrazi za stanovima u vremenima bez mobitela, interneta i „Plavog oglasnika“ mlađim generacijama mogu izgledati prilično apstraktno) “Uvod u smiješni ples” otvara se svima.

Priča o ovoj knjizi može se, stoga, ispričati na dva načina. Jedan od njih orijentiran je na intrinzične vrijednosti samoga teksta i u svojoj diskurzivnoj hermetičnosti gotovo je jednako egocentričan poput samog objekta kojeg razmatra. Drugi se pak ne zamara tekstom na taj način već pokušava, relativno razumljivim jezikom, odgovoriti na pitanje o ulozi samoga teksta u kontekstu kulture i komunikacije. Krenut ćemo, stoga, drugom stazom ako ni zbog čega drugoga, a ono zbog toga što mi se čini da ona pruža više zanimljivih mogućnosti. Dalje>>

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh