Prema svjedočanstvima starosjedioca festivala, kao jedne od najbolje čuvanih tajni europske filmske struke (koju ovim tekstom potencijalno profaniramo – op. aut.), u ovaj se grad od stotinjak tisuća žitelja festivalskih godina 2018. i 2019., znalo slijevati od 50 do 60 tisuća posjetitelja.
Kao mjesec regionalnih filmskih festivala, kolovoz je otpočeo prizrenskim 24. DokuFestom na temu “Endless Greed, Mental Void” – temu “u crvenom”. Festivalske su projekcije pokušale skrenuti pažnju s vizualne polemičnosti svakidašnjice i vratiti nas stvarnom svijetu, onom u kojem se još osjeća vlastiti puls. U kontekstu svjetskih kriza u Sudanu, Mijanmaru, Palestini, SAD-u i Ukrajini, filmovi su na jedinstven način dodali perspektivu Balkana – “rajona” koji, po običaju proizvodi više od onoga što mu može stati na tanjur ili u stomak, da parafraziramo Winstona Churchilla…
Kao dio posebnog programa festivala, dana 7. kolovoza navečer održan nastup produkcije eksperimentalnog ansambla Lumbardhi, što je ime starog gradskog kina. Skladatelj Ilir Bajri uigrao je autorsku glazbu za projekciju polusatnog arhivskog uratka “Kroz naše Kosovo”, režisera dr. Drage Chloupeka i snimatelja Aleksandra Gerasimova – autorskog dvojca iz zagrebačke Škole narodnog zdravlja koja je prihvatila ideje socijalne medicine o promidžbi putem namjenskih i dokumentarnih filmova. A DokuFest? Taj je pomaknuo vlastite zidove izvedbom na platou DokuKina, inače, svog službenog ureda. Ansambl 13-oro instrumentalistICa, marljivo je radio na Bajrijevoj glazbi za nijemi film iz 1933. godine o posjeti Kosovu.
Slučajna ili ne, zgodna je to evokacija na prvu godišnjicu smrti Ismaela Kadarea, pisca kojeg možemo čak prozvati i “albanskim Kunderom”, ta obojica su emigranti iz zemalja Istočnog bloka u Francusku. Kadareov prvi roman “Dosje H.” (1981.), govori o dvojici tonskih snimatelja narodnih pjesama u Albaniji istih godina, romana o monopolu nad prošlošću i tajnim službama. Ulančani sinkroniciteti dvaju umjetničkih vizija, pričaju priče između dvaju susjednih zemalja čije se povijesne veze često podrazumijevaju.
Iako pomisao na posjet Kosovu usred ljeta izaziva predodžbu znojne majice bez rukava, klima je u foyeru menze (alb. kuzhina! – op. aut.) šoping-multipleksa Abu Čaršije lepršava poput intonacije američko-peruanske skladateljice Meredith Monk. Bio je to osobni i intimistički gastro-uvod u selekciju “Slanted and Enchanted: Music on Film”, započetu biografskim dokumentarcem “Monk in Pieces” – film linearno prati diskografiju ove bake vokalne avangarde, koju možemo smatrati kumom neofolka. Kasneći radi gableca na projekciju za akademsku četvrt, ulazimo na skladbu “Ellis Island”, koja evocira sesije s lokacije istoimene useljeničke službe države New York. Tamo je autoričina majka, inače, anonimna pjevačica za najpoznatije radijske reklame ratne ere upoznavala engleski jezik, ples i društvene konvencije Novog svijeta. Proboj za Monkovu počinje osamdesetih s operom “Atlas” u Houstonu, kao simboličkom mjestu južnjačke neovisnosti, a kulminira s izvedbom monumentalnog pop-requiema “Gotham Lullaby”. Time ju je prigrlila i izvela islandska diva Björk, kao autoričina nesuđena kćer koje se u ime vlastite umjetnosti morala odreći.
Američki film “Pavements” prikazao je tri faze rock-antologije: uspon, raspad i filmski reunion jednog gitarskog rock-benda s dva bubnjara, indie-grupe Pavement, koja je slacker-rock pričom obilježila zalazak ‘90-ih. po čijem je albumu ova selekcija i prozvana, a o tome i kako je istodobno sebe grupa malo preozbiljno shvatila… Istina je da su prodajom ploča probili milijunski tiraž, no redatelj Alex Ross Perry u montaži je ostavio snimku u kojoj jedan član drži bukvicu drugom radi nepoštivanja kompetitivne logike. Sic!, i to je – Amerika…
Tu je i legendarna snimka s festivala Lolapalooza na kojoj je obijesna publika bend zasula blatom, da bi frontmen to kasnije predstavio kao njihov oveći uspjeh, iako se jasno vidi kako se tzv. “četvrti zid koncerta” srušio na njih, a bend je utekao sa scene. Da stvar bude ironičnija, na dan je projekcije portal Magnet Magazine objavio memoare Davida Yowa, frontmena reformiranog benda Jesus Lizard, u kojima ova “reinkarnacija Iggyja Popa” evocira kako mu se rušenje dotičnog zida obilo o facu, a jedanput i o trticu!
Pored dokumentarca o sjevernoirskoj hip-hop grupi Kneecap koja je u rušenju zidova možda otišla i u vis, na semantička se ulančavanja u programaciji nadovezuje “Ellis Park” redatelja Justina Kurzela, film o omiljenom glazbeniku Nicka Cavea, australskom violinistu Warrenu Ellisu koji je surađivao s istrijansko-talijanskom grupom East Rodeo.
U sklopu popratnog programa, prikazani su “Crni film” i “Inventar” Želimira Žilnika, kao i najnoviji mu dugometražni “Osamdeset plus”, prikazan na festivalu Cinehill u Fužinama, uz naslove “Opća opasnost” Sanje Iveković, Lynchev “Lost Highway”, Szulkinov “O-bi, O-Ba: The End of Civilization”, kao i “Punk pod komunističkim režimom” Andreja Košaka, među inima.
Okosnica je Kurzelova filma anegdota s festivala Meltdown iz 1999. godine za koji je Cave kurirao nastup Nine Simone. Žvakaću gumu koju je afroamerička diva na početku koncerta zalijepila pod tipkovnicu klavira, Ellis je uvio u maramicu i od nje napravio prvo svoj totem, a danas ga u brončanom odljevu prodaje kao merch za skupljanje potpora sumatranskom otočiću iz naslova gdje se nalazi azil za životinje otete švercerima. Vilenjast kakav bio da bio, šarmantni gedžo s mojsijevskom bradom i smeđim koledžicama svaki put ukrade šou!
Doc o punku slovenske produkcije Blade, u srpskoj manjinskoj koprodukciji NAMA Filma, djelo je redatelja “Outsidera”, otprije poznatog po eksploatacijskom potpisu buntovničkog filma. Krajnji je dojam već stoput prežvakane priče o slovenskom punku s daškom egolatrije, ipak pozitivan, prvenstveno što su u bilanci ere i komunizam i kapitalizam podjednako dobili po nosu… Drugo, kroz izvučene unutarnje rezerve protagonista punk-scene ne šepuri se samo euforija bad boys cluba, već su tu i neke tadašnje pionirke pokreta. Hibridni film snimljen u studiju sa zelenom pozadinom, uz arhivski je materijal montirala Maja Kokić, a producirao Zoran Dževerdanović iz Ljubljane.
A nakon povijesnog filma, slijedi povratak u stvarnost prizrenskih bulevara. Dovoljno je učiniti parsto koraka od sale Shtëpia e Kulturës do autobusnog kolodvora da se po savjetu vozača prijevoznika Vektor s linije Zagreb-Prizren-Zagreb karta za povratak radije bukira dva dana unaprijed; natrag na sokake centra, kroz terase i između stolova kafića i restorana na kojima se većinom dana jedu enormne količine hrane! U parku nasuprot kolodvoru, pada prvo očijukanje s crnom mačkom, ali zrak je presuh za pljuckanje triput. Uostalom, u gradu s 96% muslimanskog stanovništva bio bi to možda hitac u prazno, baš kao i pozdrav “selam alejkum”, koji kao da je ostao zakračunat u tajanstvenim haustorima grada. Ljeto je u Prizrenu, pije se malo pećko pivo Peja, a boza je u pola cijene, dok frizeraji nedjeljom rade do 19 sati – specifični ritam grada povremeno se podudara s onim festivala.
Upravo ta neusklađena svakodnevica pokazuje kako javni prostor grada nije mjesto za očekivanje stereotipa. Umjesto njih, grad iznenadi neočekivanim prizorima: dok bakreni spomenici heroja iz rata za neovisnost, poput sedam sekretara SKOJ-a, smjerno čuvaju sjećanja na prošlost, s vijugavog sokaka dopire prije vreva nego li buka. Par koraka dalje, pred očima znatiželjnog hodača namjernika otvara se prizor kosovske svadbe. Koraci se pletu u figurama svadbenog kola koje predvodi mladoženja s crvenim buketom u ruci te mladenkom u vjenčanici sa zlaćanim intarzijama. Ritam u neparnim osmicama drže dvojica bubnjara, oko kojih se plete kolo, a duplaju ih trojica zurladžija s deformacijama lica kakva vezujemo uz maestra be-bop trube Dizzyja Gillespieja.
Prema svjedočanstvima starosjedioca festivala, kao jedne od najbolje čuvanih tajni europske filmske struke (koju ovim tekstom potencijalno profaniramo – op. aut.), u ovaj se grad od stotinjak tisuća žitelja festivalskih godina 2018. i 2019., znalo slijevati od 50 do 60 tisuća posjetitelja. Stoga nije slučajnost da je Prizren učio od Motovuna kako organizirati događaj, ali i uzvraćati svojim uvidima. Na ovom je tragu i nova filmska kategorija Green Dox u kojoj je pobijedio “Shifting Baselines” filmaša Juliena Ellea.
Film je mješavina crnog humora i SF-estetike razdoblja nakon Drugog svjetskog rata, a neki kritičari smatraju i očito je iz brojke prikazanih naslova, da u dotičnoj kategoriji i nije bilo velike konkurencije… Kao i da je žanr “mondo” iz ‘70-ih godina, filmske avanture iz pozitivne geografije, koja se bavila istraživanjem novih područja, ovime zamijenjen ekološkim aktivizmom. Vrlo je vjerojatno da bi ranije spomenuti “Ellis Park” bio bolje rangiran da se našao u ovoj kategoriji – jer “trza sve note”, kako vanjske tako i pounutarnjene… Naposljetku, postizanje takvog ideološkog konsenzusa značajan je uspjeh za kulturu tradicionalno podijeljenu po pripadnosti “križaljkama” klanova, zanata i statusa. Filmska umjetnost, kao “soft power” omogućuje suočavanje sa starim ranama i potiče dijalog tamo gdje je to tradicionalno bilo nemoguće.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
