…koji voli Depeche Mode.

U najmanju ruku može se ustvrditi da je Disneyjev “Tron” vrlo neobična franšiza. Ideju za prvi film serijala iz davne 1982. autor Steven Lisberger dobio je kad je sredinom sedamdesetih vidio arkadnu klasičnu videoigru Pong, da bi ona s vremenom prerasla u priču o programeru Kevinu Flynnu (Jeff Bridges) koji ostaje zarobljen u softveru iz kojega pokušava pobjeći.
Film je postigao umjeren uspjeh na blagajnama i mlak prijem kod kritičara koji su ga prepoznali kao zbunjujuću priču doduše popraćenu revolucionarnim vizualima. Iako je “Tron” s vremenom stekao neki oblik kultnog statusa u svojoj niši, u širem spektru popularne kulture i nije ostavio značaniji trag i trebalo je proći gotovo trideset godina da ga se studio sjeti i pokuša ponovno oživjeti nastavkom “Tron: Legacy” čija je režija prepuštena Josephu Kosinskom.
Nastavak će zaraditi i više nego dovoljno da ga se proglasi uspješnim, premda siću u usporedbi s kasnijim legacy sequelom filma iz osamdesetih kojemu će isti redatelj udahnuti novi život i na taj način praktički oživjeti kinoindustriju nakon pandemije, “Top Gun: Maverick“. Kako bilo, bit će to dovoljno da tzv. House of Mouse nastavi s prtljanjem po “Tronu”, prvo animiranom serijom “Tron: Uprising”, a onda petnaest godina kasnije i trećim filmskim poglavljem koje je upravo stiglo u distribuciju, “Tron: Ares”.

Režije “Aresa” prihvatio se još jedan “stručnjak za nastavke”, Joachim Rønning, koji je prethodno za Disney snimio peto poglavlje franšize o Piratima s Kariba “Dead Men Tell No Tales”, kao i “Maleficent: Mistress of Evil”, drugo poglavlje priče o naslovnoj zloj vili iz “Uspavane ljepotice”. Njegov “Tron” nešto je koherentiji i fokusiraniji od prethodnika, ali u svom kodu ima bug koji ga, ako je suditi po prvim predviđanjima barem u prvom vikendu prikazivanja ne bi trebao suviše koštati.
Taj bug ima ime i prezime, Jared Leto. Frontmen benda 30 Seconds to Mars i vođa hipi kolonije na otoku Obunjanu u šibenskom akvatoriju glumom se bavi još od devedesetih, a inače prosječna karijera mu je okrunjena osvajanjem Oscara za najboljeg sporednog glumca u drami “Dallas Buyers Club” 2013., i to za ulogu trans žene, što je kod određene skupine gledatelja izazvalo negodovanje, premda je njegov gender-bender po svim mjerilima bio upravo stvoren za šarmiranje glasača koji dodjeljuju nagrade.
Nakon toga Leto je nanizao loša ostvarenja ili u dobrim (“Blade Runner 2049“) i osrednjim (“House of Gucci”) filmovima, ili pak mnogo češće smeću, pa je tako postao najgori Joker u povijesti u “Suicide Squad” ili pak naslovni antijunak Morbius u istoimenom – barem prema Marvelovim standardima – flopu koji će mu donijeti i Zlatnu malinu za najgorega glumca. Ali, mnogo više od njegovog lošeg glumačkog niza u zadnjih deset godina u mjesecima prije objave “Aresa” odjeknule su vijesti da je čak devet žena glumca i pjevača optužilo za seksualno uznemiravanje s vrlo detaljnim opisima njegovog nakaradnog ponašanja.
Te optužbe ponekad je teško izbaciti iz glave kad ga gledate u ulozi naslovnog lika novog filma. On je utjelovljenje programa tvrtke Dillinger Systems, AI vojnik kojeg Julian Dillinger (Evan Peters) nekom vrstom organskog 3D printera priziva u stvarni svijet, ali koji u njemu može opstati na samo 29 minuta prije nego se pretvori u brdašće digitalne prašine. Kako bi se to spriječilo potreban je tzv. “kod postojanosti” koji je izvorni junak franšize Kevin Flynn pohranio negdje u dubinama “mreže”.
Premda film Aresa u nekoliko instanci neizravno uspoređuje s Frankensteinovim čudovištem, točnija je jedna usputna opaska njegovoga tvorca koji ga proglašava “Pinokijom koji želi postati pravi dječak”, jer se i on sam želi učiniti postojanim i potrajati duže od pola sata u stvarnome svijetu te počinje razvijati neke ljudske osobine, kao što je sklonost prema glazbi Depeche Modea i njihovom hit singlu iz ranih osamdesetih “Just Can’t Get Enough”.

Potraga za kodom postojanosti između Dillingera i konkurentske tvrtke ENCOM koju vodi dobra Eve Kim (Greta Lee iz “Past Lives“) pretvara se u niz potjera na tzv. lightcycleima, svjetlećim motorima koji su postali vizualnim zaštitnim znakom franšize, upečatljivu scenu hakiranja prikazanog u obliku pljačke, posjet izvornom obliku mreže iz osamdesetih koji rezulira vrlo zgodnim retrofuturističkim krajobrazom u oštrom kontrastu s vrlo modernim high-tech okruženjem ostatka filma te vrlo malo konkretnih ideja o umjetnoj inteligenciji i egzistencijalizmu kakve bi se mogle očekivati u filmu koji bi imao nešto za reći o bilo čemu.
Tijekom gledanja možda će vam se katkad činiti da je “Tron: Ares” zbog oskudice idejama istovremeno i dosadnjikav, ali i izrazito poticajan po pitanju slike, zvuka, a pogotovo fantastične izvorne glazbe koju potpisuju Nine Inch Nails, a koja se povremeno čini jednako bitnom za ono što se odvija na platnju od ionako tankoga scenarija i uglavnom prosječnih glumačkih izvedbi postave, od manje (Gillian Anderson) ili više karikiranih (Jodie Turner-Smith) negativki, do uvijek cool Jeffa Bridgesa za kojeg više nismo sigurni ponavlja li ulogu Flynna ili The Dudea iz “The Big Lebowski”.
Ako želite doživjeti adute “Aresa”, onda ga morate gledati u kinu, jer na malim ekranima i s kućnim zvučnicima neće ostati mnogo više od priče koja jedva drži vodu i crtićke razonode koja se ni po čemu neće zarezati dublje u vaše sjećanje. Tek kad ga vidite, čujete i osjetite na velikom platnu možda ćete ga, poput nas, biti spremni smjestiti u kategoriju not great, not terrible.
(Walt Disney Studios, 2025.)