Ovo doista jest jedan od najboljih albuma doajenke hrvatske traadicijske scene i bila bi vraška nepravda da ostane zakopan i zaboravljen budući da kvalitetom uvelike nadmašuje veliku većinu ovogodišnje domaće produkcije.

Zvuči gotovo nezamislivo da je Dunja Knebl na samom pragu detetog desetljeća svoga života. Naime, koliko još osemdesetogodišnjaka možete susresti u Močvari na nekom rock koncertu? A upravo sam je tamo sreo posljednji put kad smo se vidjeli. Kornel Šeper iz kluba donio joj je svježe otisnute vinilne primjerke njezinog novog albuma “Fauna”, tutnuvši i meni jedan na recenziju.
Ovog je proljeća u Dunjinu čast u Lisinskom održan jedan od onih koncerata kakvi se priređuju doajenima glazbene scene, a na području tradicijske muzike Knebl praktički potom pitanju nema ravne. Okupila su se na pozornici imena iz svih generacija koje su od nje učile i s njom surađivale i priredile divan naklon majstorskoj izvođačici i velikoj čuvarici kulturne baštine.
Naravno da je ona to zavrijedila, ali činilo se kao da je ovakva počast istodobno došla i prekasno i prerano. Prekasno jer ona to odavno zaslužuje, a prerano zato što, vjerovali ili ne, istovremeno svjedočimo i jednom od najplodnijih, pa čak možda i najboljem poglavlju njezine velike karijere. Ona, naime, u raznim suradnjama i dalje pomiče granice svog izričaja, u dubljem ili manje dubokom undergroundu snima ploče s izvođačima kao što su Adam Semijalac i Zoran Majstorović te posebno istaknute Dunije, trio koji uz nju čine Nina Romić i Jelena Galić, a s kojima je lani objavila hvaljeni prvijenac “Bilo je sada”.
I kao da to nije dovoljno, svega neka dva tjedna nakon večeri za pamćenje u Lisinskom, eto nje s još jednim albumom! Ovaj put kao suradnik pridružio joj se joj jednom njezin vjerni suborac, multiinstrumentalist Roko Margeta, a “Fauna”, kako mu je ime, zapravo je konceptualno djelo stvoreno od jedanaest “tradicionalnih narodnih pjesama iz Hrvatske” obrađenih “na temelju stihova iz raznih zbirki i pjesmarica” od kojih svaka do jedne govori “o životinjama i njihovim žalosnim pričama”. (Dijelovi pod navodnicima preneseni su iz opisa otisnutog u ploči.)
Pisati recenziju o albumu koji je u digitalnom obliku dostupan već više od pola godine može se činiti debelo zakašnjelom reakcijom, i to u svakom slučaju jest, ali razlog za to je dvojak. Prvo, da mi Kornel one večeri u Močvari nije tutnuo ovu ploču u vrećicu, ona bi mi prošla potpuno ispod radara. Promocije praktički nije bilo, pa smo čak i mi koji živimo od praćenja glazbe uspjeli zaboraviti na vijest o izlasku “Faune” u moru drugih izdanja koja se možda agresivnije guraju svakodnevno na tržištu.
Drugi povod jest koncert koji su Dunja i Roko najavili za 27. listopada, također u Močvari. Organizator tog događaja u popratnom tekstu napisao je za “Faunu” da je “možda i najbolji u njenoj bogatoj karijeri,” a riječ je o nekome tko itekako zna o čemu govori. Pritom ovdje nije u pitanju samo isprazan pokušaj za nabijanje “hajpa” za koncert; ovo doista jest jedan od najboljih Dunjinih albuma i bila bi vraška nepravda da ostane zakopan i zaboravljen budući da kvalitetom uvelike nadmašuje veliku većinu ovogodišnje domaće produkcije.
Pjesme iz sjeverne Hrvatske i inače su poznate po svom turobnom ozračju, a Dunja ima poseban talent za pronalaženje i izvedbu onih najturobnijih. Kao što je na ploči Dunija to bilo sa mučnim sudbinama žena, na “Fauni” su na sličan način tretirane ovosvjetske muke pripadnika životinjskoga carstva. Od jelena i ptiča koji žaluju u samačkome životu, preko zapostavljenih konja čiji gazde se opijaju, preko djevojaka pretvorenih u ribe, opet je tu mnogo iskaza nesretnosti. Kao što sam i u recenziji Dunija citirao riječi kolege Ivana Grobenskog koji i sam povremeno plovi u etno vodama: “Tako i treba. Nema u narodu veselja”.
Ono što “Faunu” doista čini jednim od najbolijh albuma Dunje Knebl, osim njezine standardno dirljive izvedbe (da se još jednom ponovim, smatram da rijetko tko na sceni tako lijepo frazira kao ona) fina je tekstura koju čine zvukovi iz neobičnih instrumenata za čije je sviranje zadužen Margeta. Njihov popis je podugačak, a uz razne udaraljke, klavire i ksilofone uključuje i neka glazbala za koje većina vjerojatno nije ni čula.
Ali ne morate znati što su tapan, darbuka, sansula, kaval, ney, futujara i ostali da vas njihov egzotični zvuk odvede daleko od kajkavskih podneblja u kojima su nastale ove pjesme. Po tom pitanju ovaj je album prilično sličan upravo objavljenoj hvaljenoj ploči slovenskog eksperimentalnog trija Širom “In the Wind of Night, Hard-Fallen Incantations Whisper” koji također trenutno preslušavam, a koji na sličan način stvara zvukove tradicije nekih nepostojećih naroda.
Na “Fauni” će se naći mjesta i za jednog zmaja, više ptica, žabu i mačka, a pogotovo je upečatljiva “Čmelica” koja je aranžirana u stilu valcera na harmoniju iz mračnoga cabareta i mogla bi se bez puno muke uklopiti na jedan od onih kazališnih soundtrackova Toma Waitsa. “Zajec”, pak, kako je to već njegovo mjesto u ovdašnjoj glazbenoj tradiciji koja seže od Branka Mihaljevića do Denisa Kataneca i nalaže, proživljava najgoru sudbinu progonjen od lovaca da bi završio na kuharovom ražnju s vrućim maslom na riti, pa treba upozoriti roditelje da ne slušaju album pred djecom ako ona razumiju kajkavska narječja. Moglo bi biti suza.
U narodu nema veselja, a nema ga ni među njihovim zvjerima. No, na naše veselje tu je Dunja koja nas godinama uči o ljepoti koju u sebi nosi tuga narodnih pjesama koje spašava od zaborava. Koliko nam to svima znači pokazali su i muzičari i publika ovog proljeća u Lisinskom. Pokažite joj i vi to u Močvari kad vam za nešto manje od dva tjedna dođe otpjevati ove basne.
Ocjena: 8/10
(Geenger Records, 2025.)