Ivan Grobenski ‘Siromahi i lazari’ – u gustoj podravskoj magli

Ivan Grobenski otkrio je u sebi ‘škrinju narodnog blaga’.

Ivan Grobenski ‘Siromahi i lazari’

U cijeloj situaciji koja je zadesila glazbeni svijet ove godine mnogi zbrajaju gubitke koji se dakako posebno tiču i kreativnosti. Moskau, matični bend Ivana Grobenskog tu nije izuzetak. Početkom godine svjetlo dana je ugledao „Love Supreme“, jedan od najzrelijih uradaka spomenute grupe kroz koji je tutnjala apokalipsa koja se kroz pandemiju vrlo brzo počela i obistinjavati. U sezoni kad je „Love Supreme“ trebao zaživjeti koncertno sve je stalo. Granice su se zatvorile i time je na neki način stala i ideja o svijetu kao globalnom selu. „Love Supreme“ je bio satkan upravo takvim duhom, dobrim dijelom fokusiranim i na začetnicu te ideje tj. SAD. Obzirom na sve što se događalo i što se događa u toj zemlji, album grupe Moskau zvuči uistinu proročanski, no kao što je već kazano, prilike su se svima svele na vlastito dvorište.

U toj situaciji Grobenski, i inače sklon solo radu kao i suradnji s brojnim glazbenicima, okrenuo je fokus upravo prema svom rodnom prostoru – Podravini. Rezultat je „Siromahi i lazar“, album od osam pjesama na kojem je po prvi put zapjevao na dijalektici materinjeg jezika. Cijela stvar je daleko od neke ciljane tržišne proračunatosti, a Grobenski se i ovog puta postavio umjetnički ambiciozno i uskočio u ono što zahvaljujući Miroslavu Evačiću danas zdravo za gotovo uzimamo pod pojmom podravskog bluesa. Okvir je, dakle, tradicionalistički, ali je srž autorska, uz to u smjeru inovativnog pristupa.

Inovacija na „Siromahi i lazari“ kod Grobenskog ide paralelno u dva smjera. U jednom kao da želi u sliku podravskog etna ugurati surovu i sirovu bluzersku iskričavost Roberta Johnsona, kao i rafiniranu atmosferičnost istog zvuka kojeg nalazimo kod Rya Coodera. Bitno je napomenuti da on ne želi Mississippi swamp iz postojbine američkog juga bezobzirno i bezrazložno oživjeti u podravsko glazbeno nasljeđe i tu se dolazi do drugog momenta, tj. smjera. Taj je da ono što najviše pokušava, i što mu polazi za rukom, jest oživjeti gitaru kao instrument koji snažno koketira, a na momente i oponaša cimbal – tradicionalni podravski i međimurski instrument koji je u te krajeve došao iz susjedne Mađarske. Rezultat tog pristupa djeluje dvosmjerno, a to je da se stvara iluzija kao da netko na cimbalu kotrlja pentatoniku bluesa.

Uvodna „Dojdi draga, dojdi“ jasno postavlja album na tu trasu koje se drži i naredna „Črna megla“, ujedno odabrana i za nastupni singl. Grobenski je općenito majstor hermetičnog ugođaja, no s dijalektičkim vokabularom kroz koji poseže za ljubavnim i vjerskim motivima koji se stapaju sa zemljopisnom atmosferičnošću rodnog kraja, nameće se kao originalni mladi bard Podravine. Kao da se susrećete s narodnim pjesmama koje ste već čuli, ali vam ih ‘bard’ servira na svoj osebujan način.

No i u takvom pristupu može ležati zamka zantskog nizanja pjesma, ali je Grobenski zaobilazi naslovnom „Siromahi i lazari“ u kojoj uvodi trombonistu Hrvoja Štefanića, što u minimalističkoj postavci stvari zazvuči kao da ga je podržao cijeli orkestar (uz još poneki nasnimljeni vokal na refrenu), da bi potom posegnuo za praksom psihodeličara iz šezdesetih i sedamdesetih kreirajući instrumentalnu reprizu koja se nadovezuje kao odjek naslovne pjesme, za čim je posegnuo i po pitanju naslovne „Dojdi draga, dojdi“ u kojoj je na kraju ugostio ženski zbor Rudarice.

Elementi psihodelije utkani su i u narednu „Kmica kmici grize rep“ koja također odzvanja kao sjećanje na neku svadbarsku poskočicu koja bi u svom nepostojećem originalu imala daleko žustriji tempo. Da je slučajno u nastavku albuma neka pjesma sličnog karaktera lako bi se moglo reći da je Grobenski zapao u krizu s materijalom, no onda dolazi, po osobnom mišljenju, najbolja pjesma na albumu „Fcera nesmo nikaj jeli“ s dominantnom gitarskom temom (vrlo vjerojatno nekog otvorenog štima) i vokalnim ubodom koji ne uvlači atmosferu skrušenim falsetom, već ga Grobenski pjeva punim glasom koji odzvanja sudbinski, kao što je na snazi najefektivniji ‘dvoboj’ blues gitare i cimbalske pratnje (dakako odsvirane na gitari).

Pretposljednja „Verestuvanje“ nadovezuje se kao finalni odlazak ‘u mrak’ prije nego li album zaokruži srčana zborska izvedba „Dojdi draga, dojdi“ ženskog zbora Rudarice čime se Grobenski kao autor nedvojbeno upisao u toponim neo-tradicionalnog podravskog glazbenog izričaja.

Album „Siromahi i lazari“ jest neobičan iskorak u izričaju Ivana Gorbenskog, ali bi se vrlo lako mogao pokazati kao početak njegovog paralelnog glazbenog puta, jer tradicija je duboko zakopana u njemu. Samo ju je trebalo iskopati u trenutku odrezanosti od ostatka svijeta.

Ocjena: 8/10

(Intek 2020.)

Zadnje od Recenzija

Idi na Vrh
X