Računao sam da neću moći pregrmjeti možebitno otvaranje Žednog uha u NKC Parku. Iako bi zbog prirode posla naprosto morao posjećivati i tu zadnju rupu na svirali. Em je prostor sranje, em je glavonjama Gradskog ureda za kulturu brisani prostor Ribnjaka ionako samo dobra interna zajebancija. Baš kao i koncept Žednog uha prije koju godinu. Baš kao i implementiranje koncertnih prostora na stratešku kartu buke koju ima svaka ozbiljnija metropola. Stoga sam se poprilično iznenadio kada sam čuo da se Žedno uho otvara u podrumu Klovićevih dvora. Razumijevanje institucija dosad je bila samo poštapalica oblikovana u podbratku birokrata.
Prva noć, otvorenje, karte rasprodane, ekipa pije na Strossovom šetalištu. Gornji grad je živ i ne služi za propale pothvate onog Pernara, fejsbukovskog Srđu Popovića. No, kako se na prvi dojam čini klub? Žednom uhu treba dati vremena da ostari. Sve novo isuviše je sterilno, pa se danas i Uho čini kao kamena špajza nekog lovaša. S vremenom i navikom bit će bolje. A i s ljetom. Koliko čujem, ljeti će se koncerti održavati na otvorenom, u predivnom atriju Klovićevih.
Nadam se i da će Škugor u međuvremenu promijeniti zaštitarsku firmu. Kršni momci iz Bulldog Securitya male tolerancije i još manje pameti s PTSP-ovskim pristupom tamo nemaju što tražiti. Nismo u Boogaloou i ne svira Cockney Rejects, jebote!
Ozbiljno koncertno načinjanje Uha odradio je sinoć Mark Eitzel. Redovito sam posljednjih godina propuštao Eitzela u Zagrebu. Nisam ga gledao u &TD-u solo, što mi je žao, ali ga isto tako nisam gledao s American Music Clubom isto u &TD-u što mi nije žao. Radi se prvenstveno o različitim aranžmanima i duši Eitzela s Music Clubom i bez. Eitzel je s Music Clubom potpuno fulao vlastite predispozicije, pa se tako glupirao s nekim lošim shoegazingom i sadcoreom što je doista tužno i neslušljivo. Taj shoegazing zaista umara. Nakon Yo La Tengo nadam se da neću čuti nijedan narednih 10 godina.
Eitzel je veliki tekstopisac i karizmatik, a artističko preseravanje s Music Clubom oduzima mu te hvalevrijedne elemente i u skladu sa klasičnim i odvratnim postmodernističkim shvaćanjem umjetnosti potencijalno dobru glazbu pretvara u drugorazrednu umjetnost. Gledajući sinoć Eitzela shvatio sam da je čovjek debelo zajebao samog sebe. Eitzel je kao solist u ovom obliku popjazza fantastičan, kao čovjek koji iza zastora piše tekstove i kao performer.
Kladio bi se u NKC Park da je čovjek prije 20 i nešto godina odlučio otići ovim putem, danas bi barem bio na plakatu Coachelle, boldan u većem fontu. Koncert je trajao sat vremena, dijelom jer je Eitzel do Zagreba vozio šest sati kroz kišu i snijeg, dijelom jer je prije pola godine doživio srčani, a dijelom jer se otrov servira u malim količinama.
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
