Pomalo je teško povjerovati da je prošlo već 25 godina od kada je Bruce Willis prvi put ušao u ulogu neponovljive ikone Johna McClanea, slučajno se našao u, teroristima zauzetoj, Nakatomi Plazi i bio prislijen ‘kick-assati’ Hans Grubera i njegovu bandu zločinaca.
Od onda se u sličnoj situaciji našao još četiri puta, što je čak i za svijet filma i njegovu vlastitu realnost, ipak malo previše i već dobrano razvlači cijeli koncept. Premda je film medij koji dopušta velika odstupanja od realnosti, ipak i on ima neke svoje granice i zakonitosti, a pet puta vlastoručno obraniti svijet od terorističke prijetnje je posao koji cijela CIA obavi u nekoliko godina. S tog gledišta, John McClane je demigod koji hoda zemljom, i kako sam kaže, ponekad se pita zašto baš njega uvijek zadese ovakve situacije. Vrlo dobro pitanje za buduće nastavljače ove franšize, a odgovor će im zasigurno olakšati činjenica što u ovom, petom nastavku „Umri muški“ serijala, John McClaneu društo pravi nitko drugi nego Jack McClane, njegov vlastiti sin.
Priča je generička koliko može biti: John McClane (Bruce Willis) je prisiljen otići u Moskvu kako bi spasio svog sina, Jack McClanea (Jai Courtney), koji je izgleda zapao u neke ozbiljne probleme. No ono što stari John ne zna jest da je Jack u biti tajni agent CIA-e, koji za zadatak ima iz zemlje izvući političkog zatvorenika Komarova (Sebastian Koch), kojega, pak, mrtvoga želi vidjeti državni neprijatelj broj jedan, terorist Chagarin (Sergei Kolesnikov). Naravno, situacija se nikako neće riješiti mirnim putem, pa će John morati uzeti stvar u svoje ruke i još jednom ubiti na desetke neprijatelja, te pokušati umrijeti muški.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=uLAvfELpCs0[/youtube]
Bruce Willis i njegova interpretacija tvrdog, ali pravednog murjaka McClanea iz New Yorka, mi je oduvijek bila najveća i najdraža akcijska ikona. On nije bio mrcina koja je razvaljivala sve pred sobom, niti majstor borilačkih vještina, a bome niti neki vrhunski intelekutalni mastermind. John McClane je bio i ostao jedan obični, skromni, mali čovjek koji samo radi svoj posao i želi osloboditi svijet od loših momaka. Vanjštinom možda ne odaje takav dojam, ali je tvrd orah koji će se masovnom ubojici nasmijati u facu i baciti mu koji smiješni one-liner dok mu je cijev pištolja uperena u glavu. To je John McClane kojeg volimo i želimo, i to je taj isti junak koji je od Brucea Willisa napravio jednu od najvećih legendi akcijskog žanra. Kao takav, John uvijek najbolje funkcionira sam, ali na žalost, to u zadnja tri nastavka nije tako, pa sve više njegov lik pada u sjenu njegovih partnera.
Dok je u trećem dijelu uz njega gradom trčao Samuel L. Jackson, a u četvrtom je tu bio comic relief Justin Long, u petom dijelu mu se pridružuje mladi Jai Courtney, i cijela situacija je odavno jedan buddy-buddy akcić, nešto što „Umri muški“ nije i nikako ne bi trebao biti. Pogotovo zato jer su scenaristi posegnuli za najgorom i najprozirnijom varijantom koja postoji, a to je uvođenje u igru vlastitog sina, koji je eto, igrom slučaja, isto badass kao njegov otac. Malo se i moglo očekivati od Skipa Woodsa, koji je u svojim najboljem filmu (Swordfish) tek solidan scenarist, a ostatak karijere je poznat tek kao prilično neinspiriran, dosadan i neoriginalan pisac. Nije to loše napisan film, sve je manje više koherentno i zaokruženo, ali „Die Hard“ serijal je od svojeg prvog dijela ipak uvijek bio revolucionar žanra i svaki nastavak je bio jedan mali, ali značajni pomak u žanru. Ovdje to jednostavno nedostaje, te smo dobili već tisuću puta viđenu i potpuno neinventivnu priču o junaku i teroristima, i to naravno ruskima. Dalje>>