Sedmo izdanje DORF-a Festivala Dokumentarnog Rock Filma koje će se održati 7.-10. ožujka u Vinkovcima predstavlja dokumentarac „Lost and Sound“ koji emotivno, ali istovremeno stručno i profesionalno analizira kako nam život definiraju zvuk i glazba kao najčišća forma stvaranja; forma koju ne vidimo, ali intenzivno proživljavamo. Čak i kemijskim reakcijama u mozgu.
Jeste li se ikada zapitali kojeg biste se osjetila odrekli kad biste morali? Dodira? Njuha? Okusa? Vida? Ili, pak, sluha? Autor ovih redaka puno vremena provodi nad ovom, nadajmo se, besmislenoj hipotezi čvrsto i grčevito držeći posljednji u nizu kao ono osjetilo koje mora zauvijek ostati, a gotovo je najkrhkije. Vid ili sluh? Nadajmo se nijedno, ali sluhom, odnosno govorom moguće je dočarati, prepričati, a zatim vizualizirati ono što su nam nekada svjetlosni podražaji slagali u oku i mozgu i tako činili sliku. No kako biste se nosili bez zvuka u vječnoj tišini ili neprekidnom šumu? Redateljica Lindsey Dryden u dokumentarcu „Lost and Sound“ kroz troje međusobno nepovezanih individualaca različitih sudbina i različitih gubitaka, a zatim susreta sa sluhom tretira ovu osjetljivu temu iznimno emotivnim, a ipak znanstveno potkrijepljenim scenarijem i režijom.
Engleski glazbeni kritičar i novinar Nick Coleman naglo je izgubio sluh u jednom uhu te godinama bio izgubljen u bespućima šumećih ruševina nekadašnje velebne „arhitekture glazbe“, kakvom je on naziva. Glazba je za njega imala četiri dimenzije, a osuđen na jedno uho, tisuće gramofonskih ploča koje odišu na smrt i kompleksnu nostalgiju prema mreži tonova, akorda, epizoda, komada i simfonija. U potrazi za medicinskim rješenjem vodećih svjetskih stručnjaka i neurokirurga, Coleman se nada ponovno otkriti zvuk i graditi nove nevidljive arhitektonske komplekse.
Sasvim drukčijom sudbinom opisuje se mlada plesačica Emily Thorton. Prekrasna djevojka zahvaljujući uznapredovaloj medicinskoj tehnologiji otkrila je zvuk po prvi puta u životu kao adolescentica i svoje prve senzualne podražaje i doživljaje dijelila je sa zakašnjenjem od gotovo dvadeset godina sa svojim najbližima. Iako visoko-obrazovana, multitalentirana i oštroumna, Emily je tek djetešce kada govori o percepciji zvuka, osjećaju slobode koji je umjetno stvoren zasad najnaprednijom pužnicom. Njezin doživljaj glazbe velik je titraj koji prolazi kroz nju, a ona ga pretvara u ples, reagirajući tako na različite frekvencije u njezinom tijelu. Njezini nam pokreti tijekom cijeloga filma osvježavaju naše doživljaje zvuka uzimane zdravo za gotovo.
Naposljetku, najmlađa među trojcem jest malena Holy Loach, također rođena gluha. No ona je svoju umjetnu pužnicu dobila kao beba i uz naporan rad i ustrajnost roditelja glazbenika razvijala je svoju psiho-motoriku svirajući glasovir i zvuk, također umjetno unesen u njezin mozak, prožimala mehanički, a tek zatim senzualno. Među njima, Holy je vjerojatno najosebujnija u interpretaciji kompleksnosti glazbe, izazivajući tako strahopoštovanje prema odlučnosti, ali i zapanjujućem napretku medicine.
I djelomično gluha Dryden u svom dokumentarnom filmu nabijene emocije uz različite priče osoba različitih dobi i socijalnih okruženja različito tretira glazbu, sugerirajući ideju kako je njezina estetičnost, naravno, individualna, ali percepcija i interpretacija glazbe strogo uvjetuju niz ostalih moždanih, a samim time i svakodnevnih životnih aktivnosti uvjetovanih upravo zvučnim podražajima, impulsima različite organizacije tonova i kognitivnim procesima koje oni okidaju. U svom zvučno-vizualnom analitičkom projektu, pored potkrepljivanja problematike tezama brojnim stručnjacima iz područja medicine, psihologije i umjetnosti koji daju jasne stavove i postojeća rješenja za nagli gubitak ili življenje bez sluha, redateljica zvučno i vizualno ilustrira svoj film. Montažnim postupcima poput imitacije i simulacije nedostatka sluha, buke, šumova i visokofrekventnih tonova oblikuje ideju zdravom promatraču o tome kako je doslovce u mozgu i uhu gluhe ili nagluhe osobe. Usto, vizualnim intervencijama i animacijama na samoj slici dočarava prve ili obnovljene doživljaje zvuka nakon njegovog ulaska u svijet zaglušujuće tišine. Osim što ugodno kadrira svaku scenu, te finim montažnim prijelazima ostvaruje dinamiku s umjerenim fokusom na svaki pojedini slučaj, Lindsey Dryden simbolički implicira načine funkcioniranja neuro-putova upravo kroz redateljske postupke. Zbog vlastitog stanja i ograničenosti prema zvuku, senzibilitet prema ovoj tematici savršeno i fascinantno je kanaliziran u jasan i divno nijansiran film o bogatstvu koje nerijetko ne znamo kako cijeniti.
Ocjena: 10/10
(Animal Monday/Little by Little Films, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
