Spuštanje kriterija glazbe kroz desetljeća

Branko Bogunović Piff (20. stoljeće) – lijevi kut – muzičar, gitarist, svirao od Drugog Načina do pratećih bandi kojekome, nema kome nije, surađuje s Antom Perkovićem na radio emisijama HR.
Anđelo Jurkas (21. stoljeće) – desni kut – pisac, storyteller, mužikaš, jezik, ponekad i mozak, objavljuje albume i knjige i zanemaruje brige.

Branko Bogunović Piff i Anđelo Jurkas

INTRO:

Svaki period spušta glazbu za stepenicu prema dolje (jazz-rock-disco-punk-tehno-hip hop). Mada je to više nepromjenjivi aksiom o kom se nema što pretjerano razglabati” bila je teaser rečenica izazova na prvi megdan gitarista Branka Bogunovića a ka Piff Riffa s mojom Jerkass malenkosti. Ideja je generacijske zapravo “stoljećne” konfrontacije stavova na teme izvučene iz glazbe i pop kulture. Piff je zakon lik, jedan od rijetkih pripadnika starije garde kužera koji ima dovoljno prostora i nema problema s komuniciranjem na nivou argumenata s ljudima koji ne dijele, dapače provociraju suprotne stavove. To je na prostoru, vazda nam milog Balkana Rvackoga, zadivljujuća komunikacijska tekovina i evolucijska sposobnost, obzirom da predstavlja iznimku od pravila po kojem sve što nije mišljenje jednako tvojem predstavlja uvredu pasmaters težine i artiljerijski atak koji zahtijeva potrese taštine i uzbune ega vulkanskih dimenzija. Ako ne mislimo isto znači krvni smo, rodni i ostali neprijatelji. Ajmo u delikt. To bi očekivali od Rvatna. U ovom slučaju, ako ne mislimo isto, zajebavat ćemo se i smijati, ponegdje karikirati, provocirati reakciju druge strane i maksimalno uvažavati sugovornika.

PRVA RUNDA:

Jurkas: Zgodna je konstrukcija i naoko točna kako glazba od svog starta, razvojem zapravo devalvira, ako se promatra korijenski i žanrovski. Analogno teoriji koja je logički i suštinski točna kako činom rođenja zapravo počinjemo umirati. Tako bi galopirajući razvoj glazbe, a osobito vidljiv pri switchanju iz stoljeća broj 20 u dvajsprvo, trebao biti poprilično deprimirajući za ljubitelje nečega višeg unutar glazbe. Daleko samo izvan rodnog pojma rock and rolla i svih njegovih bližih i daljnjih srodnika. Ako ćemo otkopavati korijenje prapočela zvuka pa tribalne ratničke i lovne ritmike crne matere Afrike preseliti na američanski kontinent prvo će nas dobaciti do delte Mississippija gdje će nam Robert Johnson i ostala braća uz stare akustare potezati osnove bluesa. Preselit se u juke jointove New Orleansa na puhače i duhače instrumente jazz će kao slobodnija forma biti pripremom terena za ono što će kasnije maosvno popaliti svijet micanjem Elvisovih bokova i treskanjem glava ona 4 čupavca iz Engleske. Svaki glazbeni žanr isključujući jazz kao slobodniju formu sviranja teži nekim okvirima, uglovima, određenjima, klasičnim školskim ritmikama. U okviru istih razvoj melodija bit će ograničen ljudskom maštom i neinventivnošću. U svijetu agresivnih plesnih komada poznatijih pod rodnim pojmom techna ili u svijetu najkomercijalnijeg stilskog pravca na prijelazu stoljeća, rapa, utjecaj melodije je bio minimaliziran. Vremenom će se i taj omjer snaga mijenjati. Počevši od old school brbljavaca tipa Run DMC, Public Enemy i Beastie Boys u prvim fazama djelovanja do G funk aksioma Dr. Drea i Snoop Dogga te svega kasnijeg u što će kroz rad rap producenata evoluirati do Kanye Westa i inih komercijalno dokazanih producenata. Gdje je melodija tu su potencijalni kupci i što šira publika. Tako da na prvu loptu spuštanje kriterija glazbe u smislu tehničke zahtjevnosti i vještine sviranja i skladanja može izgledati jako privlačno starim nostalgičarskim gardama (namig Piffu i njegovom riffu), ali generalno uopće nije tome tako. Svaki žanr ima svoje gabarite i prostore kretanja unutar kojih je na maštu pojedincima da rade iz toga što im je volja. Je li jazz tehnički zahtjevniji od rapa? Je, nema zbora. Je li tome tako zbog derogacije vremena i promjena stila života pa refleksijom i stilove glazbe? Moguće, ali jebo tren kad filozofija uđe u bilo koji glazbeni žanr pop kulture. A hoćemo li danas i sutra biti zadovoljni skladanjem samo tiskanjem brojki od 1 do 0 na tipkovnicama smart i manjesmart phoneova, boli nas kurac. Ionako nećemo doživjeti neke bitnije životne vatromete od onih koje smo već vidjeli kad su nas mater i ćaća pustili s lanca.

Bogunović: Argument za potvrdu gornje teze nalazim u činjenici da je iza jazza došao rock, iza rocka punk, pa disco (najgori glazbeni stil sa krajnje uopćenim i stiliziranim sadržajem) – grunge je nakratko poboljšao krvnu sliku pop glazbe (zato je i trajao kratko), tehno i ostale pridružene glazbene prevare nastavile su gurati glazbu prema dnu, hip hop je sa isticanjem teksta u prvi plan skoro pa dokinuo sve glazbene elemente osim ritma. Jel može niže, može, može, samo čekam nekog vizionara koji će isključiti sve glazbene elemente i proglasiti to novim stilom. Jedna stvar fascinira, kako je moguće da se sa sve sofisticiranijim i tehnološki razvijenijim oruđima za proizvodnju glazbe stvaraju sve beznačajniji glazbeni proizvodi. Logika govori da tehnološki bolji instrument mora proizvesti bolji sadržaj. Uglavnom nije tako. Tu tezu potvrđuje činjenica da gitaristi najčešće sviraju gitare proizvedene 50ih i 60ih godina, ako uspiju doći do njih. Mikrofoni, miks pultovi, zvučnici, pojačala sve su to instrumenti iz bolje prošlosti koje nisu uspjele zamjeniti savršenije plastične igračke za proizvodnju zvuka. Kad se čovjek upita kako smo preživjeli zadnja desetljeća prošlog stoljeća bez mobitela, PC-a i ostalih tehnoloških drangulija, jednostavno jesmo i još smo se osjećali dobro i pritom zabavljali. Nekako mi se čini da su ti gadget instrumenti sami sebi svrha i da je demokratizacija i pristupnost proizvodnji glazbe glavni razlog spuštanju ljestvice kvalitete. To da svaka šuša u sobi proizvodi glazbu (recimo), video producira, editira dovelo je do zagušenja medijskog prostora, pa se ljudi više bave traženjem načina za plasiranje glazbe, nego njom samom. Da ne spominjem kako je pojednostavljenje tehnika snimanja i produkcije omogućilo likovima koji su prije u studijima mogli donositi pizze glavnim mangama (ili eventualno nositi i štimati instrumente, ako su malo upućeniji) da preuzmu glavnu ulogu na tržištu što potvrdjuje primjer hordi DJ-a koje vladaju današnjom scenom (čast iznimkama, Juranoviću to se tiče tebe i još nekih…). Moja vrsta koja ubrzano izumire nikad se neće pomiriri sa ovim GMO glazbenicima. Mladi, ekstrovertni, agresivni pripadnici nove generacije koji prirodno pokušavaju (i uspjevaju) što prije nametnuti svoju poetiku reći će da živim u prošlosti, moj odgovor je kako to da tehnološki najnaprednija nacija (Amerika) i dalje gaji najednostavniju formulu prisutnu od početaka pop glazbe – pjesma, pjevač, tekst, gitara, band i to je i dalje najprofitabilniji segment glazbene industrije. Dalje>>

Zadnje od Kolumna

Idi na Vrh
X