Poznata je „Life trilogija“ Blura, a izgleda da je na pomolu i „Park trilogija“ – naime potreban je još samo jedan koncert iz londonskog Hyde parka i da isti bude objavljen i eto najčudnije službene koncertologije jednog benda. Ali to je Blur. Ne bi to moglo biti nemoguće…
Ljubav prema svemu što ima predznak ‘Brit’ je njihova specijalnost. Tamo negdje u vrijeme objavljivanja „Modern Life Is Rubbish“ albuma im je ta pretjerana ljubav za rodnom grudom po svim aspektima čak bila i zamjerena, kad su nezadovoljno komentirali uzdizanje grungea i Nirvane. Damon Albarn i Grahama Coxon vjerojatno Hyde Park drže, ako ne za najboljom, onda za najvažnijom open air koncertnom lokacijom za Britance. Što je i mudro u neku ruku, jer koliko god bio velik na Piramida stageu Glastonburyja, ipak nisi veći od samog festivala i njegova značenja.
U Hyde Parku su održali dvodnevni koncert u srpnju 2009. i zabilježili ga duplim „All The People“ CD-om. Glavni razlog zašto se reunion dogodio bilo je glancanje međusobnih odnosa i ega Albarna i Coxona. Taj segment je odrađen zadovoljavajuće i za jednu u drugu stranu. Zaključeno je kako je od tog trenutka sve između njih u najboljem redu, ali niti jedan, niti drugi nisu pokazali želju za daljnjom kreativnom suradnjom. Jednostavno rečeno, Blur je bio zapečaćen i zapakiran kao proizvod sprema za otvaranje u nekoj novoj prigodnoj situaciji. Ta se uprizorila tri godine kasnije, a razlog masovki bilo je zatvaranje Olimpijskih igara u Londonu. Kad se samo malo prisjetimo, Olimpijske igre su općenito bili do tada neviđeni ‘push’ glazbene industrije u sport. Već se ni nakon otvorenja nitko ne bi previše začudio da su poslovni & poslovični Englezi uz ‘Olimpics’ dodali i slogan „& Rock and Roll“. Ništa nije prepušteno slučaju, posebice večer zatvaranja 12. kolovoza, kad od decibela nije ključao samo olimpijski stadion, već mnoštvo lokacija u Londonu.
[youtube]http://www.youtube.com/watch?v=cq6iG8tdxzU[/youtube]
Blur su ‘zaposjeli’ Hyde Park i napravili još jedan koncert za pamćenje. Jedina dvojba leži u tome je li dodatni adrenalin publike izazvala činjenica što Blur opet grmi i kotrlja ili to što su Igre prošle u najboljem redu, ili možda i jedno i drugo, jer je i sam početak adrenalinska bomba u kojoj deseci tisuća grla pjevaju svaku kiticu „Girls & Boys“. Jedna od onih situacija kad publika jede iz ruke, kad se čini da je za bend dovoljno samo pojavljivanje na pozornici. No Blur su previše iskusni u tom poslu da bi preko one stvari odrađivali posao ili pak od silnog uzbuđenja od svega napravili neukusnu orgiju. Publika je bila u deliriji, ali Blur je vodio priču po etapama i scenariju – na valove, kako to i treba očigledno raditi s velikom masom. Nakon uvodnog uzbuđenja stalo se na loptu i činilo se kako Albarn uživa u čačkanju prošlosti i pričanju anegdota kako su nastajale određene pjesme, kao i u hedonizmu buljenja u ekran i gledanje svih mogućih olimpijskih sportova proteklih dana.
Po osjećaju bio je to baš ljetni emotivni mišung… Parklife ili Parklive? Jedno i drugo. I „Young And Lovely“, i „Caramel“ i „Sunday Sunday“ kao da su bile bio nekog masovnog tai chi treninga za masovno opuštanje gomile koja se potom opet počela kovitlati s „Popscene“, „Advert“ i potpuno eksplodirala na „Song 2“. Taj ‘ju-hu’ iz tolikog broja grla uistinu je ono što kartičari u svojim reklamama nazivaju ‘neprocjenjivim’. Nakon toga, opet meditativno traženje nirvane kroz istočnjačke vještine. „Tender“ je tu svojim Hare Krišna zibanjem u narednih deset minuta bacio cijeli Hyde Park u trans. Pulsiranje nije stalno ni nakon završetka pjesme, a Bluru nije bilo drugo ni preostalo nego da još jednom krenu s refrenima zbog snage feedbacka. Da je situacija bolja nego 2009. svjedočilo je i izvođenje „Under The Westway“, nove pjesme koja je tu očigledno kako bi zagolicala maštu da Albarn, Coxon, James i Rowntree nisu završili sa zajedničkim ulascima u studio. Očigledno im se ne žuri dok su u ovoj situaciji hodajućih legendi čije okupljanje izazove tektonske poremećaje na domaćem terenu. Toliko su bili cool na ovom koncertu, zajedno i s odličnim gostima Philom Danielsom i Khyamom Allamijem, da je stvarno realno pitanje, zar im ne nedostaje taj osjećaj. Da ga imaju bar malo češće.
Ocjena: 10/10
(Parlophone/Dallas Records, 2012.)
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
