‘Bergmanove žene’ – iluzije gubitka

Zagrebačko kazalište mladih u perspektivnu sezonu dramskih adaptacija uvelo je novu pripadnicu; riječ je o komadu ‘Bergmanove žene’ (režiju potpisuje Jean-Claude Berutti po tekstu ruskog dramatičara Nikolaja Rudkovskog). Iako perspektivno djelo, s bazom fizičkog neutralnog efekta tužne dekadencije, je li nužno riječ o djelu, čiji rad bi trebao biti uspješan?

Prizor iz predstave 'Bergmanove žene' (Foto: Zekaem.hr)

Tama, kutija, svjetlo se kreće po sceni kao vjetar po pustinjskome krajoliku, dok tišina ovija dvoranu. Početak; čekanje. Čekanje, čekanje; poput bjeline prostorije, čije navučene zastore doživljavamo poput četvrtog zida majušne sterilne bolničke sobe. Akteri – dva. Ili, čekaj; možda tri…

„Bergmanove žene“ glorificiraju slavu, težinu i gubitak. Riječ je o medicinskoj sestri besperspektivne budućnosti još pustije prošlosti Liv (Ksenija Marinković) te pacijentici Ingrid; slavnoj pjevačici koja nenadano ostaje bez glasa (Lucija Šerbedžija). Čekanje se polako pretvara u monolog, dijalog, dualitet misli, opadanja, traume i besciljnom pogledu unaprijed. Persona u publici i marionete na sceni. Pisac nad snom i žene, zarobljene vlastitim opsesijama. No, reakcija; reakcija je ključna. Mrak i svjetlo u sredini sjedišta, reda pet – Nikolaj, pisac, personificirani Ingmar Bergman, pisac, kreator, dogma (Frano Mašković). Djelomice apsurdom, djelomice realitetom On slaže odnose svojih žena na sceni polagano, stvarajući tenzije; dotično je okidač opadanja mentalne svijesti.

Od glasne, gotovo i previše ekstrovertirane Liv do mentalno napaćene Ingrid, Nikolaj stvara glas razuma i maštovito slaže priče, koje se tiču oporavka. Međutim, oporavak je ključan tek onda kad Liv i njena opsesija Ingrid shvate da je za njega vrijedno boriti se. Osluškujući jedna drugu, one stvaraju odnos. Mrze se,  vidljiva je zavist, strast, težina, želja za slobodom. Monolog apsurda postaje dijalogom razuma; razuma u padajućoj psihološkoj formi.

Sat vremena postaje rokom, te manija vodi do vrhunca, klimaksa i crna kutija bolničke sobe ruši se, prelaskom aktera preko crne barijere. Kraj; međutim, je li  složen odnos pjevačice koja je ostala bez glasa i njezine bolničarke, njihova međusobna približavanja i udaljavanja koja donose bolest, preživljene traume, sjećanja iz djetinjstva, pokušaj da obje ponovno izgrade normalni život izvan bolničkih zidova dovoljno snažan diverzitet da ostane pod pečatom ZKM-a?

Liv, Ingrid, Nikolaj – marionete, akteri, iskližejizirane pojave? Auditivno, vizualno i psihološki riječ je o dramskoj rešetki oslonjenoj na tvrdi cement nekonkretne provedbe. Iako nedosljedan u trenutcima te ponajviše zbunjujući po pitanju kadriranja, riječ je o ambicioznom projektu nedorečenog teksta.

Nikolaj Rudkovski smješta dotični komad u drugu fazu svoga ciklusa „Sna“ te samim naglašavanjem nekonvencionalnog ruši sliku tipičnog nadrealističkog. Glumačka postava vuče van slike mržnje i ljubavi, manije i sna, dok vizualni elementi Aleksandra Čavleka (rasvjeta) i Rudyja Sabounghija (scenograf i kostimograf) vrše u potpunosti dramaturški oblik što već dugo nije viđen u ZKM-u, uvukavši gledatelje u sfere Bergmanovih uspješnica, poput „Krici i šaputanja“, „Persona“, „Nakon probe“, „Kroz tamno ogledalo“ i „Žene čekaju“. Iako je, konačno, oblikovanje tona (Tomislav Kraljić) pomalo besciljno (naime, Ingrid u momentima manične samoće sluša operne arije na slušalicama), riječ je o projektu dramatičara koji ne vuče na psihološke razine estradnih zvijezda, padavičara i flegmatičnih persona, već umjetnika, paćenika i osoba tužnih sudbina. Naime, režija uključuje elemente, koje traže svojevrsnu jednostavnost i trivijalnost likova (poput crne-bijele kombinacije sestre Liv ili bacanja bijelog stakla od strane Ingrid te skrivanja dotičnog ispod jastuka), no uz kompleksnu formu kazališta unutar kazališta unutar kazališta.

Međutim, posluživši se riječima redatelja J-C. Benuttija: „U područje u kojem granica između Sebe i Drugog postaje nestalna, nesigurna i dvojbena, u opasno područje neodlučnosti i krajnjeg nemira, gdje više ne znamo koga volimo (ili mrzimo), Drugoga ili sami Sebe, ili Drugoga u Sebi“, tako i paćenici psihološkog prostora traže sebe, čeznuvši za ljubavlju, slobodom i svojstvom vlastite esencije. Ništa nije konkretno, sve je nesavršeno, sve je samo iluzija gubitka sebe. Trauma. Težina, prolaznost, život, ljubav. Trauma. Nažalost, riječ je o nekonkretiziranoj traumi.

Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.

Hvala vam.

1.00 € 5.00 € 10.00 € 20.00 € 50.00 € 100.00 € 200.00 €


Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute

Zadnje od Osvrt

Idi na Vrh
X