Koncert koji se održao u Tvorncii kulture u subotu nipošto se nije doimao kao nostalgično recikliranje ‘bolje (glazbene) prošlosti’, nego jednostavno kao dobar/odličan koncert dobrog/odličnog benda s dobrim/odličnim pjesmama.
Ni u u jednom periodu povijesti hrvatskog i jugoslavenskog pop-rocka nije nas zasula takva lavina dobrih pjesama kao u kratkom intenzivnom razdoblju ovdašnjeg novoga vala, na prijelazu 1970-ih u 1980-e, kada kao da je odjednom svaki mladac sa svojim bendom znao složiti odličnu stvar. Među autorskim prvacima tog doba bio je Vlada Divljan, tada član beogradskih Idola, a na prvoj glazbeno-izvođačkoj liniji su, kao članovi zagrebačkog Filma, bili gitarist Mladen Max Juričić i basist Marino Barakuda Pelajić. Viški klarinetist Vlade Matulić i bubnjar “na nogama” Filip Petković nisu se tad još ni rodili, beatboxist Ante Prgin Surka možda i jest, a čelist/basist Stanko Kovačić tad je taman dorastao da se uključi kao konzument te bujice glazbenog blaga.
S obzirom na sinoćnji repertoar sastavljen uglavnom od Divljanovih pjesama s Idolima iz iz kasnije (više-manje) samostalne karijere, sastav Big Banda Ljetnog kina (sinoć bez najavljenih članova, harmonikaša Jure Novoselića, također novovalnog kreatora s Filmom i udaraljkaša Radislava Jovanova Gonza, iz generacije tada mladih novovalnih konzumenata, inače filmskog snimatelja i redatelja koji je, eto, baš sinoć nagrađen Nagradom za najbolji snimateljski rad na 22. Danima hrvatskog filma i to za film “Balavica” Igora Mirkovića za koji je Divljan skladao glazbu i u kojem je iskorištena i pjesma “Vodim te na more” Ljetnog kina s Divljanom) u tom je smislu doista zanimljiv, jer obuhvaća sva tri spomenuta naraštaja – onaj tvoraca, onih koji su tu priču doživjeli kao neposredni uživatelji i onih za koje je novi val, kad su ga postali svjesni, bio već davna prošlost.
Takav profil glazbenika, što na sceni funkcioniraju iznimno skladno, ne samo da na svoj način govori o zimzelenoj trajnosti pjesama, nego je dobrim dijelom i uzrokom toga da se koncert nipošto nije doimao kao nostalgično recikliranje “bolje (glazbene) prošlosti”, nego jednostavno kao dobar/odličan koncert dobrog/odličnog benda s dobrim/odličnim pjesmama. Osim strasnog izvođačkog poleta, posebice uživljenih, vedrih i za nastup raspoloženih Divljana i Juričića, svježini klasika uvelike su doprinijeli i naglašeno akustičan instrumentarij grupe, kao i prilagođeni mu aranžmani, s nerazmetnim bubnjanjem te s kombinacijama predražesno vijugavog Matulićeva klarineta i zvonko-reskog, u Juričićevim rukama vrlo odrješitog ukulelea, glazbala šarmantno optimističnog zvuka, koja svemu daju neodoljivu dozu lepršavosti.
Govoreći o zvuku dolazimo i do najbolnije točke, loše do podnošljive, nerijetko iritantno mutnjikavo razlivene zvučne slike u Tvornici, s predominantnim i preagresivnim dubokim tonovima koji su počesto zasjenjivali dobar dio ostaloga, zvučne slike daleko ispod razine jasnoće, bistrine i ravnoteže što je standardno nudi većina ostalih zagrebačkih koncertnih prostora, uključujući čak i one kojima to nije prva namjena, poput kina Europa (Rundek Cargo Trio), dvorane Gorgona u MSU-u (serija koncerata MIMO) ili CZKNZ Remetinec (Dale Watson & his Lonestars). Doista neobično da najeksponiraniji zagrebački koncertni rock-prostor ne može bolje od toga.
Sam bend s Divljanom dao je oko sat i pol vrlo dobre koncertne zabave u kojoj su tridesetak godina stare pjesme, plus četiri nove s EP-a “Četiri godišnja doba”, zvučale posve aktualno, suvremeno i friško, pri čemu su naročit šarm imale one najbržega ritma i najstarijeg datuma prve objave – “Maljčiki”, “Plastika” i “Zašto su danas devojke ljute” – izvedene entuzijazmom mladaca koji su ih netom osmislili.
Zanemarimo li razglasne neugode s dubokim tonovima, možemo zamijetiti i da beatbox sa svojim naglašeno umjetnim, elektroničkim, počesto industrijsko-darkersko mračnim zvukom nesklapno odudara od načelno prozračno akustičnog i melodioznog fona Ljetnog kina, a darkerski nepripadajućim dijelom koncerta odisao je i začudan intermezzo s plesno-cirkusko-akrobatskom točkom djevojke što se elegantno i spretno premetala na vrpci obješenoj za strop pozornice, u pratnji tjeskobno agresivnog beatboxa i violončela te isto takve rasvjete koja je, usput rečeno, tijekom ostatka koncerta bila nenametljivo odlična.
Po završetku službenog dijela, osnovni je trojac Ljetnog kina – Juričić, Matulić, Petković – uz pomoć je bas dionica što ih je na čelu, bez gudala, svirao Kovačić, nastavio svirati obrade domaćih pop-rock pjesama, “dok god je bilo zainteresiranih za ples”.
Još da sve nije počelo u nesretnih 22.15 h (zašto tako kasno?)…
Želimo da naš sadržaj bude otvoren za sve čitatelje.
Iza našeg rada ne stoje dioničari ili vlasnici milijarderi.
Vjerujemo u kvalitetno novinarstvo.
Vjerujemo u povjerenje čitatelja koje ne želimo nikad iznevjeriti.
Cijena naše neovisnosti uvijek je bila visoka, ali vjerujemo da je vrijedno truda izgraditi integritet kvalitetnog specijaliziranog medija za kulturu na ovim prostorima.
Stoga, svaki doprinos, bez obzira bio velik ili mali, čini razliku.
Podržite Ravno Do Dna donacijom već od 1 €.
Hvala vam.
| 1.00 € | 5.00 € | 10.00 € | 20.00 € | 50.00 € | 100.00 € | 200.00 € |
Donacije su omogućene putem sustava mobilepaymentsgateway.com.
Podržane sheme mobilnih plaćanja: KEKS Pay, Aircash, Settle, kriptovalute
